PRED PRETRESNIM VIJEĆEM

U sastavu:

predsjedavajući sudija Gabrielle Kirk McDonald
sudija Ninian Stephen
sudija Lal Chand Vohrah

Sekretar: gđa Dorothee de Sampayo Garrido-Nijgh

Mišljenje i Presuda od: 7. maja 1997.

TUŽILAC

protiv

DUŠKA TADIĆA zvanog DULE

Tužilaštvo:

g. Grant Niemann gđa Brenda Hollis g. Alan Tieger
g. William Fenrick g. Michael Keegan

Odbrana optuženog:

g. Michail Wladimiroff g. Steven Kay g. Milan Vujin
g. Alphons Orie gđa Sylvia de Bertodano g. Nikola Kostić

I. UVOD

A. Međunarodni sud

1. Ovo Mišljenje i Presudu donosi II pretresno vijeće Međunarodnog suda za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991 (Međunarodni sud) po podignutoj optužnici i održanom suđenju Dušku Tadiću, državljaninu bivše Jugoslavije, po nacionalnosti Srbinu, koji je u vrijeme kad su se desili zločini iz Optužnice bio nastanjen u Bosni i Hercegovini. Ovo je prvi put da jedan isinski medjunarodni sud utvrđuje krivicu odnosno nevinost pojedinca u vezi sa teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava, budući da je Međunarodni sud prvi takav sud koga su uspostavile Ujedinjene nacije. Međunarodni vojni sudovi u Nirnbergu i Tokiju koji su mu prethodili bili su po svom karakteru multinacionalni i predstavljali su samo dio međunarodne zajednice.

2. Međunarodni sud je osnovan 1993. godine, rezolucijom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija broj 808, od 22. februara 1993, i 827, od 25. maja 1993[1]. Pošto je konstatovao da rasprostranjena kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije, uključujući i praksu "etničkog čišćenja", predstavljaju prijetnju međunarodnom miru i bezbjednosti, Savjet bezbjednosti je primjenio svoja ovlašćenja iz VII Poglavlja Povelje Ujedinjenih nacija i osnovao Međunarodni sud, utvrdivši da će osnivanje jednog takvog suda pridonijeti ponovnoj uspostavi i održanju mira. Međunarodni sud je, kao takav, pomoćni organ Savjeta bezbjednosti, te su sve zemlje članice dužne pružiti mu potpunu saradnju, uključujući i izvršavanje zahtjeva za pomoć ili naloga koje Međunarodni sud izda.

3. Međunarodni sud se rukovodi svojim Statutom ("Statut"), kojeg je Savjet bezbjednosti usvojio na osnovu izvještaja Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija podnesenog 3. maja 1993 ("Izvještaj Generalnog sekretara")[2]. Jedanaest sudija Međunarodnog suda izabrano je iz raznih država širom svijeta. Postupci koji se vode pred sudom regulisani su ne samo Statutom, već i Pravilnikom o postupku i dokazima ("Pravilnik") kojeg su sudije usvojile u februaru 1994, s naknadnim izmjenama i dopunama[3]. Međunarodni sud nije podložan zakonima nijednog nacionalnog pravnog sistema, te ima i primat i istodobnu nadležnost sa sudovima država.

4. Statut Međunarodnom sudu daje nadležnost za krivično gonjenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. U članovima 2 do 5 Statuta navodi se da se stvarna nadležnost sastoji od ovlašćenja da se krivično gone osobe odgovorne za teške povrede Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949[4] (pod zajedničkim nazivom "Ženevske konvencije") (član 2), osobe koje su prekršile ratno pravo i običaje ratovanja (član 3), osobe koje su počinile genocid, kako je definisan u Statutu (član 4), te osobe odgovorne za zločine protiv čovječnosti počinjene tokom oružanog sukoba (član 5), a koji van svake sumnje potpadaju pod međunarodno običajno pravo.

5. Prema Statutu je tužilac, nezavisni organ Međunarodnog suda, zadužen za istragu i krivično gonjenje osoba odgovornih za takva krivična djela. Kada utvrdi da postoji prima facie slučaj protiv neke osumnjičene osobe, tužilac sastavlja optužnicu u kojoj na sažet način iznosi činjenično stanje i opisuje zločin ili zločine za koje se optuženi tereti, a zatim tu optužnicu podnosi sudiji jednog od Pretresnih vijeća na pregled i potvrdu.

6. Duško Tadić je u februaru 1994. uhapšen u Njemačkoj, gdje je u to vrijeme živio, pod sumnjom da je u junu 1992. u logoru Omarska u bivšoj Jugoslaviji počinio krivična djela, uključujući mučenje, te sudjelovanje i pomaganje u izvršenju genocida, što su prema njemačkom pravu zločini.

7. Postupak pred Međunarodnim sudom koji se odnosi na Duška Tadića, a koji je u cjelosti održan u sjedištu Međunarodnog suda u Hagu, u Holandiji, počeo je 12. oktobra 1994, kada je tadašnji tužilac Međunarodnog suda, Richard J. Goldstone, prema pravilu 9 Pravilnika podnio zahtjev kojim je zvanično zatražio da Savezna Republika Njemačka, odnosno njeni sudovi, na osnovu pravila 10 ustupe nadležnost za ovaj predmet Međunarodnom sudu. Ove odredbe omogućuju Međunarodnom sudu da ostvari prvenstvenu nadležnost u predmetima za koje je postupak već započeo u nekoj državi, i to, inter alia, u slučajevima kada je ono što se razmatra usko povezano sa značajnim činjeničnim ili pravnim pitanjima koja mogu imati implikacije za istrage ili postupke koji se vode pred Međunarodnim sudom, ili se na drugi način tiče ovih pitanja.

8. Javna rasprava o zahtjevu za ustupanje predmeta održana je 8. novembra 1994. pred I Pretresnim vijećem u sastavu: sudija Adolphus Karibi-Whyte (Nigerija) kao predsjedavajući, te sudija Elizabeth Odio Benito (Kostarika) i sudija Claude Jorda (Francuska). Raspravi su u svojstvu amicus curiae prisustvovali pravni zastupnici Savezne Republike Njemačke i Duška Tadića. Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) takođe je bila pozvana da se pojavi kao amicus curiae, ali je poziv odbila. I Pretresno vijeće je utvrdilo da se obje istrage odnose na iste zločine, te da, osim toga, Međunarodni sud ne bi postupio u interesu pravde ako bi se nekima od navodnih suprekršilaca osumnjičenih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava postupak vodio pred nacionalnim sudovima, a drugima pred Međunarodnim sudom. Stoga je istog dana Saveznoj Republici Njemačkoj upućen zvanični zahtjev za ustupanje predmeta[5].

9. Optužnicu koju je tužilac podigao protiv Duška Tadića ("optuženi") i suoptuženog Gorana Borovnice, i kojom se u ukupno 132 tačke isti terete za teške povrede Ženevskih konvencija, kršenja zakona ili običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti, potvrdio je sudija Karibi-Whyte u februaru 1995 (optužnica je kasnije dvaput mijenjana i dopunjavana, a ovdje se spominje kao "Optužnica"), te su izdati i nalozi za hapšenje. Optuženi se, u pojedinačnim tačkama optužnice, tereti za progon, nečovječno postupanje, okrutno postupanje, silovanje, namjerno ubistvo, ubistvo, mučenje, namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljnih povreda tjelesnog integriteta i zdravlja, i nečovječna djela za koja se tvrdi da su počinjena u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje i drugdje na području opštine Prijedor u Republici Bosni i Hercegovini. Optuženi je prebačen na Međunarodni sud 24. aprila 1995, nakon što je Savezna Republika Njemačka donijela potrebne zakonske propise za provođenje njegove predaje, te je nakon toga pritvoren u Pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Hagu.

10. Prvo pojavljivanje optuženog prema pravilu 62 Pravilnika uslijedilo je 26. aprila 1995. pred II Pretresnim vijećem, koje je tada bilo u sastavu: sudija Gabrielle Kirk McDonald (SAD) kao predsjedavajuća, sudija Jules Deschęnes (Kanada) i sudija Lal Chand Vohrah (Malezija). Glavni zastupnik Tužilaštva bio je g. Grant Niemann iz Australije, a ostali zastupnici g. Willam Fenrick iz Kanade, te gđa Brenda Hollis i g. Alan Tieger, oboje iz SAD-a. Pomagala im je referentica za predmet, gđa Ann Sutherland, takođe iz Australije. Optuženog je zastupao g. Michaďl Wladimiroff, član holandske advokatske komore, a pomagao mu je g. Milan Vujin, član advokatske komore Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). G. Wladimiroffa je kao pravnog zastupnika optuženom dodjelio sekretar Međunarodnog suda, a njegov honorar zbog slabog imovinskog stanja optuženog plaća Međunarodni sud, u skladu s Uputstvom Međunarodnog suda o dodjeli branioca[6]. Na tom je ročištu tužilac izrazio želju da postupak protiv optuženog započne iako suoptuženi Goran Borovnica nije prisutan. Optuženi je izjavio da se ne osjeća krivim ni po jednoj tački optužnice, te je zadržan u pritvoru u očekivanju suđenja. Prema nalogu Pretresnog vijeća, rasprava, tokom koje je bilo obezbjeđeno simultano prevođenje na engleski, francuski i jezik optuženog, prenošena je uživo (što je bio slučaj i sa svim javnim raspravama koje su uslijedile).

11. Dana 11. maja 1995, u prisustvu optuženog i javnosti održana je preliminarna sjednica o stanju postupka na kojoj se raspravljalo o proceduralnim i drugim pitanjima vezanim za predmet. Zastupnicima optužbe se u to vrijeme pridružio g. Michael Keegan iz SAD-a, a odbrani je pomagao g. Krstan Simić, takođe član advokatske komore Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Tužilaštvo je 18. maja 1995. podnijela svoj zahtjev za primjenu različitih zaštitnih mjera za ukupno sedam svjedoka. Odbrana se u svom odgovoru od 2. juna 1995. suprostavila većini traženih mjera, tvrdeći da se time narušava pravo optuženog na pravično i javno suđenje. Nakon toga, i pošto je za to izdato odgovarajuće odobrenje, profesor međunarodnog prava Christine Chinkin podnijela je jedno mišljenje u svojstvu amicus curiae, a drugo, zajedničko, takođe u svojstvu amicus curiae, podnijeli su Rhonda Copeland, profesor prava, Jennifer M. Green, advokat, Felice Gaer i Sara Hossain, takođe advokati, u ime Instituta za unapređivanje ljudskih prava Američkog jevrejskog komiteta (Jacob Blaustein Institute for the Advancement of Human Rights of the American Jewish Committee), Centra za ustavna prava, (Centre for Constitutional Rights), Pravnog centra za međunarodna ljudska prava žena univerziteta City University of New York (International Womenžs Human Rights Law Clinic of the City University of New York), Projekt za žene izbjeglice harvardskog Programa za useljeništvo i izbjeglice (Women Refugees Project of the Harvard Immigration and Refugee Program), te pravne službe Cambridge and Somerville Legal Services. To su ujedno bili i prvi podnesci amicus curiae Međunarodnom sudu. O zahtjevu se raspravljalo na sjednici zatvorenoj za javnost 21. juna 1995. pred vijećem u sastavu: sudija McDonald i sudija Vohrah, kojima se pridružio sudija Ninian Stephen iz Australije, pošto se sudija Deschęnes na vlastiti zahtjev povukao. II Pretresno vijeće je ostalo u tom sastavu tokom čitavog preliminarnog postupka i suđenja. Nakon pomenute sjednice, 23. juna 1995. izdat je nalog kojim se od strana tražilo da dostave dodatne činjenične podatke o prethodnim kontaktima svjedoka za koje se traže zaštitne mjere sa medijima. U svom odgovoru, Tužilaštvo je svoj zahtjev izmjenilo u odnosu na neke svjedoke, a za jednog svjedoka je povuklo zahtjev.

12. Odluku po ovom zahtjevu Pretresno vijeće je donijelo 10. avgusta 1995. Zahtjev za povjerljivost (neotkrivanje imena i identiteta svjedoka javnosti) i izdavanje odgovarajućih naloga za šest svjedoka jednoglasno su odobreni, dok je zahtjev za anonimnost (neotkrivanje tih informacija optuženom) odobren većinom za četiri svjedoka, s tim da je sudija Stephen dijelomično izrazio neslaganje[7].

13. U međuvremenu, 23. juna 1995, odbrana je podnijela prigovore na formu Optužnice, na non bis in idem i na nadležnost, te zatražila, što joj je i odobreno, četrnaestodnevno produženje roka za podnošenje zahtjeva za isključenje dokaznog materijala dobivenog od optuženog dok je on bio u pritvoru u Njemačkoj. Pretresno vijeće je za 25. juli 1995. zakazalo ročište o prigovoru na nadležnost, te je odgodilo ročište o svim ostalim preliminarnim podnescima dok se ne riješi prigovor na nadležnost. Dana 14. jula 1995. Pretresno vijeće je vladi Sjedinjenih Država odobrilo da u svojstvu amicus curiae dostavi podnesak u vezi sa ovim pitanjem.

14. O prigovoru odbrane na nadležnost raspravljalo se 25. i 26. jula 1995. na ročištu otvorenom za javnost. Odbrani se u međuvremenu pridružio g. Alphons Orie, član holandske advokatske komore, koji je naknadno i zvanično postavljen za drugog branioca optuženog. Odbrana je svoj prigovor usredsredila na tri glavne tačke: osporavanje legaliteta samog uspostavljanja Međunarodnog suda od strane Savjeta bezbjednosti, osporavanje prvenstva nadležnosti Međunarodnog suda i osporavanje njegove stvarne nadležnosti.

15. Odluku o prigovoru odbrane na nadležnost Pretresno vijeće je donijelo 10. avgusta 1995, jednoglasno odbacujući prigovore na prvenstvo nadležnosti i stvarnu nadležnost prema članovima 2, 3 i 5 Statuta, te je utvrdilo da o osporavanju samog osnivanja Međunarodnog suda ne može ni presuđivati, budući da Međunarodni sud nije nadležan da ispituje odluke Savjeta bezbjednosti[8]. Odbrana je 14. avgusta 1995. saopštila da namjerava uložiti žalbu na to rješenje, nakon čega je Žalbeno vijeće zakazalo rok za podnošenje podnesaka, te zakazalo ročište za 7. septembar 1995. Prije ročišta, nevladina organizacija Pravnici bez granica (Juristes sans frontiers) zatražila je dozvolu da podnese pismeno mišljenje o žalbi u svojstvu amicus curiae, što joj je i odobreno.

16. Argumente vezane uz žalbu na rješenje saslušalo je 7. i 8. septembra 1995. Žalbeno vijeće u sljedećem sastavu: predsjednik Međunarodnog suda, sudija Antonio Cassese (Italija), kao predsjedavajući, sudija Haopei Li (Kina), sudija Jules Deschęnes (Kanada), sudija Georges Abi-Saab (Egipat) i sudija Rustam S. Sidhwa (Pakistan). Tužilaštvo je zastupao glavni tužilac Međunarodnog suda, a pomagali su mu i drugi zastupnici optužbe. Odbrana je ostala u istom sastavu kao i pred Pretresnim vijećem. Žalbeno vijeće je odluku o žalbi[9] ("Odluka Žalbenog vijeća") donijelo 2. oktobra 1995. Žalbeno vijeće je jednoglasno potvrdilo odluku Pretresnog vijeća o prigovoru na prvenstvo Međunarodnog suda i utvrdilo, s izuzetkom sudije Sidhwa, koji je u tom pogledu izrazio neslaganje, da Međunarodni sud ima stvarnu nadležnost. No, Žalbeno vijeće je, izuzev sudije Lija, koji je izrazio neslaganje, utvrdilo da Međunarodni sud ima pravo donijeti odluku o zakonitosti samog čina osnivanja Međunarodnog suda od strane Savjeta bezbjednosti, te je taj prigovor odbacilo.

17. Tužilaštvo je 1. avgusta 1995. zatražilo dopuštenje da optužnicu proširi novim optužbama, te je zatražilo da se na glavnog svjedoka tih novih optužbi primjene zaštitne mjere. No, budući da za takvo proširenje optužnice Pravilnik ne predviđa neku konkretnu proceduru, Tužilaštvo je od Pretresnog vijeća zatražilo uputstvo o tome da li se novi materijal treba dostaviti na pregled Pretresnom vijeću ili sudiji koji je optužnicu potvrdio. Pretresno vijeće je 8. avgusta 1995. uputilo Tužilaštvo da svoj zahtjev za odobrenje proširenja optužnice uputi sudiji koji je optužnicu potvrdio, tj. sudiji Karibi-Whyteu, koji je zatim, 1. septembra 1995, potvrdio nove optužbe. Istovremeno, Tužilaštvo je preraspodijelilo optužbe navedene u optužnici i ukupan broj tačaka svelo na 36. O zahtjevu Tužilaštva da se primjene zaštitne mjere na glavnog svjedoka čijim su iskazom osnažene dodate optužbe, svjedoka L, raspravljalo se na zatvorenoj sjednici 25. oktobra 1995; zatraženi su, a kasnije i podneseni, dodatni podnesci o tome kako prethodne osude svjedoka L za teške zločine, izrečene od strane sudova Republike Bosne i Hercegovine, utiču na zaštitne mjere, a 14. novembra 1995. donesena je odluka kojom se odobrava primjena zaštitnih mjera na tog svjedoka[10].

18. Odbrana je prigovor na formu Optužnice podnijela 4. septembra 1995, zajedno sa drugim zahtjevom da se spriječi iznošenje dokaznog materijala dobivenog od optuženog i još jednim prigovorom u vezi sa principom non bis in idem, ali je 28. septembra 1995. povukla oba zahtjeva za sprečavanje iznošenja dokaznog materijala. Pretresno vijeće je 14. novembra 1995. donijelo odluke o principu non bis in idem i o prigovoru na formu Optužnice ("Odluka o formi Optužnice")[11]. Prigovor u vezi sa principom non bis in idem odbačen je u cijelosti, ali je Odlukom o formi Optužnice prihvaćen prigovor na Optužnicu u dijelu koji se odnosio na paragraf 4 optužnice. Tužilaštvo je dobilo rok od 30 dana da taj paragraf izmijeni, što je i učinilo povlačenjem dvije tačke Optužnice utemeljene na deportaciji.

19. U međuvremenu, u oktobru 1995, Pretresno vijeće je u pismenom obliku dostavilo stranama popis pitanja za koja je željelo da ih strane razmotre prije početka suđenja. Budući da se radilo o prvom cjelovitom suđenju pred Međunarodnim sudom i s obzirom na činjenicu da advokati dolaze iz raznih pravnih sistema, Pretresno vijeće je smatralo da strane treba da se uključe u diskusiju o praktičnim i proceduralnim aspektima suđenja. Povodom toga je 23. oktobra 1995. održana zatvorena sjednica o stanju postupka na kojoj se raspravljalo o širokom spektru pitanja, uključujući proces međusobne razmjene dokaza, prevođenje dokumenata, korišćenje tehničkih pomagala u sudnici za pokazivanje dokaznih predmeta, zatim pitanja koja se tiču identifikacije, status suoptuženog Gorana Borovnice, potrebu za pretpretresnim podnescima i pitanja kojima će se oni baviti, zatim način financiranja advokata odbrane, saradnju državnih organa kako s odbranom tako i sa Tužilaštvom, praktičnu stranu zaštite svjedoka unutar sudnice, te moguće implikacije javnog prenosa suđenja za zaštićene svjedoke.

20. Narednog dana, 24. oktobra 1995, optuženi se pojavio pred Pretresnim vijećem na javnoj raspravi kako bi odgovorio na nove optužbe, te je izjavio da se ne osjeća krivim. Tužilaštvo je takođe tražilo da se suđenje optuženom odvoji od suđenja suoptuženom Goranu Borovnici, što je odobreno bez protivljenja. Niz proceduralnih pitanja o kojima se prethodnog dana raspravljalo na zatvorenoj sjednici o stanju postupka iznesen je na otvorenoj raspravi, uključujući i prijedlog da suđenje počne 6. maja 1996, budući da je, s obzirom na poteškoće u pristupu području i svjedocima, odbrana tražila dodatni rok od otprilike šest mjeseci kako bi se pripremila.

21. Tužilaštvo je 1. novembra 1995. podnijelo zahtjev da se suđenje televizijski prenosi s odgodom kako bi se svjedoci zaštitili od nenamjernog otkrivanja zaštićenog identiteta, a Pretresno vijeće je 15. novembra 1995, nakon što je saslušalo argumentaciju zahtjeva, naložilo da se prenos emituje s odgodom od 30 minuta kako bi se imalo dovoljno vremena za brisanje nenamjerno otkrivenog podatka sa snimka, s tim da je naznačeno da mogućnost odgođenog prenosa zavisi od sredstava za nabavku potrebne tehničke opreme[12]. Takođe je naloženo da zapisnik svjedočenja svjedoka na sjednici zatvorenoj za javnost bude dostupan javnosti, redigovan na mjestima gdje je to potrebno. Naredna sjednica o stanju postupka održana je 14. novembra 1995, a na njoj su strane raspravljale o svojoj spremnosti za suđenje i ostalim pitanjima s tim u vezi. Istog je mjeseca g. Simić napustio tim odbrane, a u decembru 1995. punomoć da zastupa optuženog dobio je g. Nikola Kostić.

22. Naredna sjednica o stanju postupka održana je 16. januara 1996, nakon prekida za božićne praznike. Odbrana je tom prilikom opisala poteškoće na koje nailazi u provođenju svoje istrage, kako na teritoriji bivše Jugoslavije, tako i drugdje, čak i nakon uspješnog zaključenja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ("Dejtonski mirovni sporazum"), te je izrazila potrebu za ponovnom posjetom tom području kako bi završila svoju istragu. Nakon što su obe strane posjetile dotično područje, 13. februara 1996. održana je još jedna sjednica o stanju postupka na kojoj se detaljno raspravljalo o pripremama za suđenje. Pretresno vijeće je nakon te sjednice izdalo nalog u kojem je odredilo datume za dostavu pretpretresnih podnesaka i zvanično zakazalo početak suđenja za 7. maj 1996, s tim da se dodatne sjednice o stanju postupka održe u aprilu i neposredno prije početka suđenja.

23. Tokom marta i aprila 1996. izdati su nalozi da se dostave obavijesti o svjedočenju vještaka. Još jedna sjednica o stanju postupka održana je 15. marta 1996. u cilju rješavanja nekih nepredviđenih problema, a raspravljalo se i o svjedočenju putem video veze. Odbrana je službeni zahtjev da se omogući svjedočenje putem video veze podnijela 20. marta 1996. O tome, kao i o problemu prethodnog objelodanjivanja izjava svjedoka odbrane, raspravljalo se detaljnije na posljednjoj zatvorenoj sjednici o stanju postupka 9. aprila 1996. Timu odbrane su se na toj sjednici pridružili g. Steven Kay i gđa Sylvia da Bertodano, oboje članovi londonske advokatske komore, koji su od tada učestvovali u odbrani kao savjetnici, u skladu sa procedurom Sekretarijata o dodjeli branioca. Odbrana je zatim 10. aprila 1996. podnijela zahtjev za razdvajanje optužbi u svrhu održavanja odvojenog suđenja za incidente za koje se u optužnici navodi da su počinjeni u logoru Omarska. Odbrana je toga dana, u skladu sa pravilom 67, podnijela obavijest o alibiju, kao i zahtjev da se spriječi uticanje na iskaze svjedoka. Zahtjev TV mreže "Courtroom Television Network" za dozvolu da nastupi kao amicus curiae po ovom pitanju odbijen je. Optužba je toga dana podnijela svoj pretpretresni podnesak, a odbrana je imala rok od dvije sedmice da odgovori svojim pretpretresnim podneskom. Dana 12. aprila 1996. Tužilaštvo je podnijelo zahtjev da se naloži objelodanjivanje izjava svjedoka odbrane, na koji je odbrana odgovorila 16. aprila 1996.

24. Još jedna sjednica o stanju postupka održana je 18. aprila 1996. i na njoj se raspravljalo o nizu pitanja vezanih za vještake. Istog je dana odbrana podnijela zahtjev da se pozovu na svjedočenje i zaštite svjedoci odbrane, te je priložila popis od 28 svjedoka za koje je tražila neke oblike zaštite, uključujući bezbjedan prolazak (ograničen imunitet od krivičnog gonjenja), mogućnost davanja iskaza putem video veze i mjere povjerljivosti za neke svjedoke. Narednog dana Tužilaštvo je podnijelo zahtjev za zaštitne mjere za još jednog svjedoka. Odbrana je svoj pretpretresni podnesak dostavila 23. aprila 1996, na što je optužba 26. aprila 1996. podnijela odgovor.

25. Obavijest odbrane o alibiju dopunjena je 2. maja 1996. Konačno, 3. maja 1996. održana je posljednja, ovaj put javna, pretpretresna sjednica o stanju postupka i saslušani su argumenti vezani uz prijedloge i zahtjeve, s tim da je onaj dio koji se odnosio na zahtjev za zaštitne mjere za jednog svjedoka održan iza zatvorenih vrata. Bilo je govora o zahtjevu odbrane za zaštitu svjedoka, uključujući svjedočenje putem video veze i davanje garancije bezbjednog prolaska, kao i o zahtjevu Tužilaštva da se objelodane izjave svjedoka odbrane. Pretresno vijeće je donijelo čitav niz rješenja u vezi sa vođenjem glavne rasprave, između ostalog i odluku o tome da ne bi bilo ispravno da Pretresno vijeće utvrdi krivicu optuženog za nešto što nije konkretno navedeno u optužnici kao optužba. Takođe je zatražilo da se strane tokom samog suđenja dotaknu i karaktera sukoba, te da izvedu dokaze i o tome, kao i o pitanju da li su zločini navedeni u optužnici počinjeni u okviru oružanog sukoba. Potvrđeno je da gospoda Vujin i Kostić službeno više nisu advokati odbrane.

26. Pretresno vijeće je istog dana donijelo odluku po zahtjevu odbrane da se spriječi uticaj na svjedočenje, u kojoj je odbilo traženi zahtjev[13]. Pretresno vijeće je u sklopu rješavanja ovog zahtjeva izdalo upozorenje, koje se ima dati svakom pojedinom svjedoku, o tome da, s izuzetkom advokata koji rade na predmetu, ni sa kim ne razgovaraju o suđenju i da izbjegavaju praćenje suđenja u medijima. Uz to ih se obavještava o kaznama predviđenim za lažno svjedočenje pred Međunarodnim sudom. Zahtjev odbrane da se razdvoje optužbe navedene u Optužnici odbijen je, a Pretresno vijeće je odbilo da unaprijed odredi i za stranke u postupku formulira elemente krivičnog djela prije suđenja, kako je to tražilo Tužilaštvo uz podršku odbrane, te je umjesto toga uputilo strane da o tome mogu govoriti u uvodnim izlaganjima. Odluka Pretresnog vijeća kojom je odbijen zahtjev Tužilaštva da se naloži objelodanjivanje izjava svjedoka odbrane donesena je 7. maja 1996, neposredno pred početak glavne rasprave[14].

27. Suđenje optuženom je počelo 7. maja 1996. Suđenju su, pored sudija Pretresnog vijeća, prisustvovali sekretar Međunarodnog suda, gđa Dorothee de Sampayo Garrido-Nijgh, zamjenik sekretara, g. Dominique Marro, viši pravni savjetnik Pretresnog vijeća, gđa Yvonne Featherstone, te sudski referent, g. Roeland Bos. Pošto su riješena neka preliminarna pitanja i objavljene odluke koje je Pretresno vijeće donijelo tokom proteklih nekoliko dana, Pretresno vijeće je odbilo ponovljenu molbu Tužilaštva da Pretresno vijeće utvrdi i formulira elemente svakog pojedinog krivičnog djela za koje se optuženi tereti. Pretresno vijeće je zatim razmotrilo molbu Tužilaštva da ponovo izmijeni optužnicu povlačenjem tačaka 2, 3 i 4, koje su se odnosile na optužbe za prisilni spolni odnos. Molba nija naišla na protivljenje odbrane, te je Pretresno vijeće udovoljilo molbi, što je kasnije potvrđeno zvaničnim nalogom[15].

28. U ime Tužilaštva prvi je govorio g. Niemann, a nakon njega g. Wladimiroff u ime odbrane, nakon čega je to poslijepodne pozvan i prvi svjedok, vještak koji je svjedočio za optužbu. Tužilaštvo je nastavilo sa glavnim izvođenjem svojih dokaza narednih 47 radnih dana i završilo 15. avgusta 1996, s tim da je u međuvremenu bilo nekoliko kratkih prekida kako bi oba Pretresna vijeća mogla rješavati i druge predmete u jedinoj sudnici kojom raspolaže Međunarodni sud. Tokom tog perioda pred sudom je svjedočilo 76 svjedoka, a prihvaćeno je ukupno 346 dokaznih predmeta optužbe, uključujući video snimke predmetnog područja i maketu logora Omarska, te još daljih 40 dokaznih predmeta odbrane. Svi učesnici suđenja, uključujući i optuženog, mogli su dokazne predmete kao što su geografske karte i video snimci pratiti na monitorima u sudnici, ili izabrati da gledaju prenos suđenja ili zapisnik koji se istovremeno pojavljivao na ekranu. Većina svjedoka dala je iskaz na maternjem jeziku, koji se simultano prevodio na dva radna jezika Međunarodnog suda. Na tom prevodu se zasniva zapisnik sa suđenja i na taj prevod se Pretresno vijeće iz nužde mora osloniti.

29. Dana 25. juna 1996. donesena je odluka o dva zahtjeva odbrane da se primjene zaštitne mjere za njene svjedoke. Odlukom se odobrilo izdavanje poziva na sud za 24 svjedoka odbrane, svjedočenje putem video veze iz Banja Luke u Republici Bosni i Hercegovini za sedam svjedoka (pod uslovom da se Medjunarodom sudu stave na raspolaganje potrebna tehnička oprema i sredstva), za petoricu svjedoka odbrane odobrene su mjere povjerljivosti, a za četvoricu bezbjedan prolazak[16]. Takođe je odlučeno da se odbrani odobri podnošenje dodatnih izjava pod zakletvom i proširivanje zahtjeva za bezbjedan prolazak za neke svjedoke umjesto da se donesu nalozi kojima se odobrava svjedočenje putem video veze, što je odbrana i uradila 30. jula 1996. Pretresno vijeće je 16. avgusta 1996. donijelo posebnu odluku po tim izmijenjenim zahtjevima, kojom je odobreno pozivanje dodatnih osam svjedoka odbrane, davanje iskaza putem video veze za još šestoricu, mjere povjerljivosti za još petoricu svjedoka odbrane, te bezbjedan prolazak za još sedam svjedoka odbrane[17].

30. Tokom čitavog postupka obje strane su i dalje podnosile zahtjeve da se odobre zaštitne mjere za dodatne svjedoke. Nalozi da se svjedok zakloni od pogleda javnosti i da se primjeni elektronsko iskrivljenje lika na TV snimku izdati su za još osam svjedoka. U nekim slučajevima odluka je bila donesena usmeno, a svjedok saslušan prije zvaničnog donošenja formalne odluke. Ukupno 17 svjedoka, kako optužbe tako odbrane, saslušano je iza zatvorenih vrata, ali pred očima optuženog i advokata, na temelju izdatih naloga. Od četiri svjedoka za koje je bila odobrena anonimnost, dva nisu pozvana da svjedoče, a jedan je kasnije svjedočio javno bez ikakvih mjera zaštite. Četvrti svjedok, svjedok H, takođe je saslušan na zatvorenoj sjednici i bio je zaklonjen od pogleda optuženog, ali ne i od pogleda advokata odbrane. Zapisnici sa svjedočenja svih ovih zaštićenih svjedoka naknadno su objavljeni prema nalogu Pretresnog vijeća, nakon što su ih pregledale strana koja je svjedoka pozvala i Odjeljenje za zaštitu žrtava i svjedoka Međunarodnog suda, te pošto je izbrisan materijal koji bi mogao dovesti do otkrivanja identiteta.

31. Treći zahtjev da se zaštite svjedoci odbrane podnesen je 12. septembra 1996, a 20. septembra 1996. donesena je po tom zahtjevu odluka da se još četrnaest svjedoka pozove na sud; uz to je odobreno svjedočenje putem video veze za još dva svjedoka odbrane, mjere povjerljivosti za još dvojicu, a bezbjedan prolazak za još trojicu[18]. Četvrtom zahtjevu udovoljeno je odlukom od 11. oktobra 1996, pri čemu je za još dva svjedoka odbrane odobreno svjedočenje putem video veze, a za jednog od njih mjere povjerljivosti[19]. Konačno, 17. oktobra 1996. Pretresno vijeće je odobrilo svjedočenje putem video veze za još jednog svjedoka odbrane[20], a narednog dana je odobrilo mjere povjerljivosti za posljednjeg svjedoka odbrane[21].

32. Nakon pauze od tri nedjelje, koja je uslijedila pošto je Tužilaštvo završilo sa svojim izvođenjem dokaza kako bi se omogućilo odbrani da obavi završne pripreme, dana 10. septembra 1996. počelo je izvođenje dokaza odbrane, koje se nastavilo tokom narednih osam nedjelja, do 30. oktobra 1996. Saslušano je 40 svjedoka, a usvojeno je još 75 dokaznih predmeta (i odbrane i optužbe), među kojima je bilo i video snimaka. Tokom sedmice od 15. do 18. oktobra 1996. uspostavljena je privremena video veza između sudnice u Hagu i Banja Luke. Ukupno 11 svjedoka odbrane svjedočilo je na ovaj način, što je omogućilo sudijama i drugim osobama u sudnici da prate svjedočenje tih svjedoka, da posmatraju njihovo držanje i ispituju ih u vezi sa njihovim iskazom. Svjedočenje u bivšoj Jugoslaviji nadgledao je zamjenik sekretara Suda u svojstvu predsjedavajućeg, a i Tužilaštvo i odbrana su svo to vrijeme imali svoje promatrače na licu mjesta. Glavna i unakrsna ispitivanja vodili su advokati iz sudnice u Hagu.

33. Za vrijeme izvođenja dokaza odbrane, jedan od svjedoka optužbe, svjedok L, koji je svjedočio o događajima u logoru Trnopolje, pozvan je od strane odbrane na ponovno unakrsno ispitivanje. Zatim je u vezi sa istinitošću iskaza svjedoka L na zatvorenoj raspravi saslušan određeni broj svjedoka odbrane. Njihovo svjedočenje imalo je za posljedicu pokretanje istrage od strane Tužilaštva, koja je kulminirala 25. oktobra 1996, kada je Tužilaštvo zatražilo od Pretresnog vijeća da zanemari iskaz svjedoka L i povuče zaštitne mjere koje su mu bile odobrene. Tužilaštvo je priznalo da, kao posljedica toga, optuženi nema za što odgovarati kad je u pitanju većina navoda iz potparagrafa 4.3 optužnice. Okolnosti svjedočenja svjedoka L sada su, na osnovu naloga Pretresnog vijeća od 10. decembra 1996, predmet itužiočeve strage o lažnom svjedočenju, prema pravilu 91.[22] Optuženi je takođe svjedočio pod zakletvom i to tokom tri dana, od 25. do 29. oktobra 1996.

34. Tužilaštvo je 6. i 7. novembra 1996. pozvalo 10 svjedoka u svrhu opovrgavanja dokaza odbrane, uključujući i jednog svjedoka za kojeg je Pretresno vijeće usmenom odlukom od 7. novembra 1996. odobrilo mjere povjerljivosti. Nakon što je Tužilaštvo završilo s opovrgavanjem, odbrana nije replicirala nikakvim dokazima. Strane su izlagale svoje završne riječi od 25. do 28. novembra 1996, a dostavile su i podneske po završetku suđenja. Pretresno vijeće je predmet zatim uzelo na razmatranje, s tim da presudu donese kasnije.

35. Osim već pomenutih prijedloga i zahtjeva, tokom suđenja je dostavljen čitav niz podnesaka, uključujući zahtjev Tužilaštva za podnošenje materijala vezanog uz svjedočenje jednog od njegovih svjedoka, zahtjev odbrane da se isključi svjedočenje iz druge ruke, zahtjev odbrane za odbacivanje optužbi po završetku izvođenja dokaza Tužilaštva, te zahtjev Tužilaštva da se dostave izjave svjedoka odbrane nakon što su dali iskaz. Zahtjev odbrane da se isključi svjedočenje iz druge ruke jednoglasno je odbijen[23], pri čemu je sudija Stephen izdvojio mišljenje. Odbijeni su i zahtjev odbrane da se odbace optužbe[24] i zahtjev Tužilaštva da se dostave izjave svjedoka odbrane[25]. Svaki od sudija izneo je izdvojeno mišljenje o dostavi izjava svjedoka, s tim da je sudija McDonald bila drugačijeg mišljenja od većine. Dana 13. novembra 1996. Pretresnom vijeću je podnesena molba da se Milanu Bulajiću dozvoli da nastupi u svojstvu amicus curiae i govori o istorijskom i političkom kontekstu događaja u predmetnom području, što je 25. novembra 1996. odbijeno s obrazloženjem da udovoljavanje tom zahtjevu u tadašnjoj fazi suđenja ne bi Pretresnom vijeću pomoglo u ispravnom presuđivanju o predmetu. Mnogi od pomenutih zahtjeva i odluka po istima razmotreni su detaljnije u V odjeljku ovog Mišljenja i Presude.

36. Optužnicu protiv Duška Tadića tužilac Međunarodnog suda je podigao u februaru 1995, a ista je potvrđena 13. februara 1995. Od tada je dvaput mijenjana, u septembru i decembru 1995, a tri tačke Optužnice su povučene tokom suđenja. Optužnica je u konačnom obliku u cijelosti priložena u dodatku A ovom Mišljenju i Presudi.

37. Optužbe su u Optužnici podijeljene po paragrafima, s tim da se u paragrafima od 1 do 3 iznose pozadina događaja i opšte postavke. Tačke sadržane u paragrafu 5 Optužnice povučene su na suđenju. U svim se slučajevima Duško Tadić optužuje da je pojedinačno krivično odgovoran u skladu sa članom 7, paragrafom 1 Statuta.

38. Paragraf 4 Optužnice odnosi se na niz raznovrsnih i zasebnih incidenata za koje se tvrdi da predstavljaju progon. Ovdje se Duško Tadić optužuje da je zajedno sa srpskim snagama učestvovao u napadu, uništenju i pljački područja nastanjenih bosanskim Muslimanima i Hrvatima, zarobljavanju i zatvaranju Muslimana i Hrvata u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, te deportaciji i protjerivanju silom ili pod prijetnjom sile većine muslimanskih i hrvatskih stanovnika s opštine Prijedor. Optuženi se tereti da je učestvovao u ubistvima, mučenjima, seksualnim napadima i drugim oblicima fizičkog i psihološkog nasilja nad Muslimanima i Hrvatima u navedenim logorima i izvan njih.

39. U potparagrafu 4.1 optuženi se tereti da je počinio razna djela, uključujući ubistvo i premlaćivanje jednog broja uhvaćenih osoba i ubistvo starijeg muškarca i žene u blizini groblja u području "starog" Kozarca i naređivanje četvorici muškaraca da izađu iz kolone koja se kretala, te njihovo streljanje i ubistvo, kako je navedeno u paragrafu 11 Optužnice; ubistvo petorice muškaraca i premlaćivanje i zarobljavanje drugih u selima Jaskići i Sivci, kako je navedeno u paragrafu 12 Optužnice; premlaćivanje najmanje dvojice bivših milicionera u Kozarcu i premlaćivanje jednog broja muslimanskih muškaraca koji su bili uhvaćeni i zatočeni u kasarni u Prijedoru.

40. U potparagrafu 4.2 optuženi se tereti da je učestvovao u ubistvu, mučenju, seksualnom napadu i premlaćivanju mnogih zatvorenika u logoru Omarska, uključujući, inter alia, djela navedena u paragrafima 5 do 10 optužnice; zatim u premlaćivanju zatočenika i pljačkanju njihove lične imovine i dragocjenosti u logoru Keraterm, uključujući i masovno premlaćivanje zatočenika iz Kozarca.

41. U potparagrafu 4.3 (u onoj mjeri u kojoj Tužilaštvo smatra da uopšte postoji optužba na koju se mora odgovoriti) optuženi se tereti da je fizički učestvovao i pomagao u prebacivanju ne-Srba iz kozaračkog područja u logor Trnopolje i njihovom nezakonitom zatočenju.

42. U potparagrafu 4.4 optuženi se tereti da je učestvovao u zarobljavanju i odabiranju pojedinaca i njihovom transportovanju u logore, te se tvrdi da je optuženi u to vrijeme bio svjestan činjenice da će većina zatočenika koji prežive zatočenje biti deportovani.

43. U potparagrafu 4.5 se tvrdi da je optuženi bio svjestan rasprostranjenog karaktera pljačke i uništavanja lične i nepokretne imovine ne-Srba, te da je fizički učestvovao i imao udjela u tim pljačkama i uništavanju, uključujući pljačke kuća u Kozarcu i krađu dragocjenosti od ne-Srba, kako u trenutku njihovog zarobljavanja, tako i po njihovom dolasku u logore i zatočeničke centre.

44. Optuženi je zbog svog učešća u tim djelima optužen za progon na političkim, rasnim i/ili vjerskim osnovama, što je zločin protiv čovječnosti prema članu 5(h) Statuta.

45. U paragrafu 6 se govori o premlaćivanju velikog broja zatvorenika i o slučaju spolnog sakaćenja u logoru Omarska koji se desio u velikoj zgradi hangara. Teško je pretučen veliki broj zatvorenika, uključujući Emira Karabašića, Jasmina Hrnića, Envera Alića, Fikreta Harambašića i Emira Beganovića. Fikret Harambašić je spolno osakaćen. Navodi se da su svi osim Emira Beganovića umrli od posljedica ovih napada. Tvrdi se da je optuženi bio aktivni učesnik, te se on optužuje za namjerno ubistvo, što član 2 Statuta priznaje kao tešku povredu; za ubistvo, što član 3 Statuta priznaje kao kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja; za ubistvo, što član 5(a) Statuta priznaje kao zločin protiv čovječnosti; za mučenje ili nečovječno postupanje, što je teška povreda prema članu 2(b) Statuta; za namjerno nanošenje teške patnje ili povrede tjelesnog integriteta i zdravlja, što je teška povreda prema članu 2(c) Statuta; za okrutno postupanje, što je kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; te za nečovječna djela, što je zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

46. Paragraf 7 bavi se incidentom za koji se tvrdi da se dogodio u "bijeloj kući", maloj zgradi u logoru Omarska, gdje je 10. jula 1992. ili oko toga datuma grupa Srba pretukla Šefika Sivca, bacila ga na pod jedne od prostorija i ostavila ga tamo, gdje je i umro. Tvrdi se da je optuženi učestvovao u tom premlaćivanju, te se tereti za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što predstavlja tešku povredu prema članu 2(c) Statuta; okrutno postupanje, što predstavlja kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; te za nečovječna djela, što predstavlja zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

47. Paragraf 8 bavi se incidentom koji se desio izvan "bijele kuće" krajem jula 1992. kada je grupa Srba koji su došli izvan logora, a u kojoj je, kako se tvrdi, bio optuženi, tako snažno tukla i nogama udarala Hakiju Elezovića, Saliha Elezovića, Sejada Sivca i druge, da je jedino Hakija Elezović preživio. Optuženi se i ovdje tereti za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što predstavlja tešku povredu prema članu 2(c) Statuta; za okrutno postupanje, što predstavlja kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; te za nečovječna djela, što je zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

48. "Bijela kuća" je takođe bila poprište incidenata navedenih u paragrafu 9. Nekolicina zatvorenika je bila prisiljena da pije vodu iz lokvi na zemlji. Dok su to radili, grupa Srba koja je došla izvan logora im je, kako se tvrdi, skakala po leđima i tukla ih dok se više nisu mogli micati. Žrtve su zatim stavljene na tačke i odvezene. Tužilaštvo tvrdi da je optuženi ne samo učestvovao u tom incidentu, već i da je ispraznio sadržinu aparata za gašenje požara u usta jedne od žrtava dok su je odvozili. Optuženi se tereti za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što predstavlja tešku povredu prema članu 2(c) Statuta; za okrutno postupanje, što predstavlja kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; te za nečovječna djela, što predstavlja zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

49. Paragraf 10 Optužnice bavi se još jednim slučajem premlaćivanja u "bijeloj kući" koji se, kako se tvrdi, zbio 8. jula 1992. ili oko toga datuma, kada je, nakon što je izvjestan broj zatvorenika pojedinačno prozvan iz prostorija u "bijeloj kući" i pretučen, prozvan i Hase Icić, koji je zatim tučen i udaran nogama dok se nije onesvijestio. Zbog svog navodnog učešća u ovom incidentu, optuženi se tereti za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što predstavlja tešku povredu prema članu 2(c) Statuta; za okrutno postupanje, što predstavlja kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; te za nečovječna djela, što predstavlja zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

50. Paragraf 11 bavi se napadom na Kozarac. Navodi se da su oko 27. maja 1992. srpske snage zarobile većinu bosanskih Muslimana i Hrvata iz kozaračkog područja. Dok su oni u kolonama hodali prema sabirnim mjestima za transfer u logore, optuženi je, kako se tvrdi, naredio Ekremu Karabašiću, Ismetu Karabašiću, Sejdi Karabašiću i Ređi Foriću da izađu iz kolone, zatim je u njih pucao i ubio ih. Optuženi se u vezi sa ovim incidentom tereti za namjerno ubistvo, što je teška povreda prema članu 2 Statuta; za ubistvo, što je kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; za ubistvo, što je zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a) Statuta; ili, alternativno, za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što je teška povreda prema članu 2(c) Statuta; ili za nečovječna djela, što predstavlja zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

51. U poslednjem paragrafu Optužnice, paragrafu 12, opisuje se incident koji se 14. juna 1992. ili oko tog datuma, desio u selima Jaskići i Sivci. Naoružani Srbi su ušli u to područje i išli od kuće do kuće, prozivajući stanovnike i odvajajući muškarce od žena i djece, kojom prilikom su Sakib Elkašević, Osme Elkašević, Alija Javor, Abaz Jaskić i Nijaz Jaskić ubijeni ispred svojih kuća, a Meho Kenjar, Adam Jakupović, Salko Jaskić, Ismet Jaskić, Bejdo Balić, Šefik Balić, Nijas Elkašević i Ilijas Elkašević pretučeni i odvedeni. Tužilaštvo tvrdi da je optuženi jedan od odgovornih za ta ubistva i premlaćivanja, te ga tereti za namjerno ubistvo, što je teška povreda prema članu 2(a) Statuta; za ubistvo, što je kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu 3 Statuta; za ubistvo, što je zločin protiv čovječnosti prema članu 5(a) Statuta; za namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede tjelesnog integriteta ili zdravlja, što je teška povreda prema članu 2(c) Statuta; za okrutno postupanje, što je kršenje ratnog prava ili običaja ratovanja prema članu (3) Statuta, te za nečovječna djela, što predstavlja zločin protiv čovječnosti prema članu 5(i) Statuta.

52. Zaključci koje je Pretresno vijeće donijelo u odnosu na ove optužbe izneseni su u sljedećim odjeljcima Mišljenja i Presude.

II. KONTEKST I PRELIMINARNO UTVRĐENE ČINJENICE

A. Kontekst u kojem se odvijao sukob

53. Zbog potrebe da se dokazi koji se odnose na Optužnicu, a posebno na tačku 1 optužnice, smjeste u kontekst, potrebno je dati neke uvodne napomene o relevantnim istorijskim, geografskim, administrativnim i vojnim činjenicama koje su prezentirane kao dokazni materijal.

54. Sudski vještaci kako Tužilaštva tako i odbrane govorili su o istorijskim i geografskim činjenicama i takav dokazni materijal vrlo je rijetko bio u kontradikciji; u rijetkim prilikama kada je bilo nekih kontradikcija, Pretresno vijeće je to pokušalo riješiti prikladnim neutralnim jezikom. Opis činjeničnog stanja zasniva se isključivo na dokazima koji su predočeni ovom Pretresnom vijeću i ne spominju se drugi izvori ili materijali koji nisu izvedeni kao dokaz. Karta Bosne i Hercegovine (Dokaz Tužilaštva broj 181), koja je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, nalazi se u prilogu ovog Mišljenja i Presude kao Dodatak B.

55. Predmetno područje u ovom suđenju je sjeverozapadna Bosna i Hercegovina; tačnije opština Prijedor, koja obuhvata grad Prijedor i gradić Kozarac, koji se nalazi oko deset kilometara istočno od Prijedora.

56. Stoljećima je stanovništvo Bosne i Hercegovine, više nego u bilo kojoj drugoj republici bivše Jugoslavije, bilo višenacionalno. Preko četiri stotine godina Bosna i Hercegovina bila je dio Otomanskog carstva. Sa zapadne i sjeverne strane se graničila sa Austrougarskim carstvom ili njenim prethodnicima, još u 16. stoljeću je duž te granice uspostavljena vojna krajina, kako bi se hapsburške zemlje zaštitile od Turaka Osmanlija. Navodno da ova stara vojna granica objašnjava prisustvo velikog dijela današnjeg srpskog stanovništva, koje je prije nekoliko stoljeća bilo podsticano da se preseli i naseli duž granice i na taj način formira bazu lojalnog stanovništva kao potencijalnu graničnu odbrambenu snagu. Brojno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini duguje svoju vjeru i kulturu, a time i identitet, dugoj turskoj okupaciji za vrijeme koje su mnogi Slaveni prihvatili islamsku vjeru. Treća, takođe velika, nacionalna grupa u Bosni i Hercegovini su Hrvati, koji žive uglavnom u jugozapadnom dijelu koji graniči sa dalmatinskom obalom u Hrvatskoj. Budući da sve tri grupe stanovništva čine Slaveni, bez sumnje je netačno govoriti o tri različite etničke grupe. Međutim, čini se da je to ustaljena praksa.

57. Svaki od ovih naroda imao je u srednjem vijeku period svoga carstva i svoje veličine. Za Srbe herojski, iako neuspio otpor srpskog naroda turskoj invaziji, koji je kulminirao njihovim porazom u Kosovskoj bici, i dalje pobudjuje emocije i predstavlja simbol srpske hrabrosti. I srpski i hrvatski nacionalisti, polažući pravo na veliku Srbiju odnosno Hrvatsku, u svojim, dakako suprotnim, zahtjevima pozivaju se na davno prohujale dane svoga carstva. Za svaku stranu Bosna i Hercegovina je od posebnog značaja, jer u njoj živi znatan broj Srba i Hrvata, kao i još veći broj Muslimana, ali u njoj nema jedinstvene većinske nacionalne skupine: 1991. godine oko 44% Bosanaca su bili Muslimani, 31% Srbi i 17% Hrvati.

58. Bosna i Hercegovina bila je do 1878. pod otomanskom vladavinom. Te godine je Austrougarsko carstvo okupiralo Bosnu i Hercegovinu i uvelo svoju upravu, a zatim je 1908. izvršena formalna aneksija Bosne i Hercegovine. Neposredno poslije I svjetskog rata i u okviru raspada Hapsburškog carstva, stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ujedinjavanjem Kraljevine Srbije, koja se već u 19. stoljeću mukotrpno izborila za nezavisnost od Turske, sa Crnom Gorom, koja je takođe bila nezavisna kneževina, Hrvatskom, Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom. Kraljevina je 1929. godine promijenila naziv u Kraljevinu Jugoslaviju, odnosno Kraljevinu južnih Slavena. U sjevernim i zapadnim područjima stoljećima je prevladavao katolicizam, dok su u južnim i istočnim područjima pod vladavinom Otomanskog carstva prevladavali pravoslavlje i islam. Ova opća vjerska podjela nastavila se i tokom ovog stoljeća i zapravo traje još i danas.

59. Koncept države južnih Slavena, koji imaju zajednički jezik i zajedničko etničko porijeklo, potekao je od hrvatskih intelektualaca u 19. stoljeću, paralelno sa razvojem koncepta Velike Srbije među Srbima. Raspadom Otomanskog i Austrougarskog carstva nakon I svjetskog rata, ova dva potpuno različita koncepta, kao i status koji je imala Srbija kao jedna od savezničkih sila, doveli su do stvaranja poslijeratne Jugoslavije. To je, međutim, bio tjeskoban brak dva loše spojena koncepta, te je u međuratnim godinama u državi dolazilo do akutnih etno-nacionalnih tenzija.

60. Do II svjetskog rata i invazije koju su 1941. na Kraljevinu izvršile Italija i Njemačka, Jugoslavija, čije je glavni grad bio Beograd, mijenjala je unutrašnje administrativne granice, s tim da su vanjske granice ostajale nepromijenjene. Zatim je za vrijeme okupacije od strane sila Osovine Italija anektirala dio državne teritorije, a dva druga područja su potpala pod kontrolu Bugarske i Mađarske. Veliki dio onoga što je ostalo postalo je formalno nezavisna Hrvatska, ali u stvari marionetska država Osovine, koja se prostirala daleko izvan prijašnjih i kasnijih hrvatskih granica, podijeljena između talijanske i njemačke zone. Znatno reducirana Srbija postala je takozvani njemački protektorat.

61. Iako je ovakva ratna situacija bila kratkog vijeka, trajući samo od 1941. do 1945, ostavila je gorka sjećanja, naročito u Bosni i Hercegovini, čiji su veliki dijelovi, uključujući i opštinu Prijedor, pripadali marionetskoj državi Hrvatskoj. Za Jugoslaviju je II svjetski rat bio tragičan, obilježen okrutnom represijom, teškim patnjama i surovim postupanjem prema manjinama. Bilo je to doba dugotrajnog oružanog sukoba, koji je djelomično bio proizvod građanskog rata, a djelomično borba protiv strane invazije i kasnije okupacije. Tri zasebne jugoslavenske snage - ustaške snage izrazito nacionalističe Države Hrvatske, koju su podržavale sile osovine; četnici, koji su bili srpske nacionalističke i monarhističke snage; i partizani, uglavnom komunisti i Srbi - borile su se jedna protiv druge. Istovremeno su se zadnje dvije snage suprotstavljale njemačkim i talijanskim okupatorskim vojskama. Partizani, koje je predvodio Jospi Broz, kasnije poznatiji kao Maršal Tito, bili su u tome dosljedni i na kraju su uspjeli, dok je uloga četnika u otporu okupatorima još uvijek veoma kontroverzna. Iako ni jedna od ove tri snage nije bila pretežno muslimanska, Muslimana je bilo u redovima i ustaša i partizana.

62. Veliki dio teških i krvavih sukoba odvijao se na području Bosne i Hercegovine. Tu su vršena mnoga nasilja protiv civila, naročito, ali ne isključivo, od strane ustaša protiv Srba, i to posebno u graničnim područjima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, gdje su partizani bili izrazito aktivni, a to je upravo područje na kojem se nalazi Prijedor. Jedan ministar ratne marionetske hrvatske vlade obećao je pobiti trećinu Srba na području, trećinu deportovati, a preostalu trećinu silom prevesti u katolike. Drugi je zagovarao čišćenje cjelokupne, znatno uvećane, Hrvatske od "srpske gamadi". Uslijedili su masakri Srba velikih razmjera. Moguće je da su 1941. za šest mjeseci ustaše pobile preko četvrt miliona Srba, iako je tačan broj predmet žučnih rasprava. Bugarski i mađarski okupatori u drugim dijelovima Jugoslavije takođe su masakrirali Srbe i provodili etničko čišćenje. Međutim, u Prijedoru su stradale i druge etničke grupe; 1942. godine partizani su pobili stotine uglednih Muslimana i Hrvata, a to isto su učinili u obližnjem Kozarcu i 1945.

63. Odmazdu Srba koja je uslijedila zbog ustaških grozota posebno je osjetila hrvatska marionetska vojska koja je, predavši se saveznicima na kraju rata, izručena pobjednicima - partizanima Maršala Tita, koji su odmah započeli egzekuciju možda čak i 100.000 hrvatskih vojnika, vrlo često po najkraćem mogućem postupku.

64. Sve to je baština sa kojom je moralo živjeti stanovništvo Bosne i Hercegovine. Pa ipak, u poslijeratnim godinama, negdje do 1991, i unatoč grozotama iz prošlosti, ili možda poučeno njima, da višenacionalno stanovništvo Bosne i Hercegovine naizgled je dosta sretno živjelo zajedno. Međutim, barem u opštini Prijedor, posebno u seoskim područjima, tri stanovništva - Srbi, Hrvati i Muslimani - uglavnom su živjela odvojeno, tako da je u mnogim selima toliko prevladavala jedna nacionalnost da su se takva sela smatrala srpskim, hrvatskim ili muslimanskim. Mnogi svjedoci govore o dobrim odnosima medju zajednicama, o prijateljstvima koja premošćuju nacionalne, a istodobno i vjerske podjele, o mješovitim brakovima i uopšte o složnim odnosima. Samo kasniji događaji daju naslutiti da je ispod te prividne sloge ležala zakopana teška nesloga koju je vješta propaganda spremno izvukla na površinu, sa užasnim posljedicama.

65. U razdoblju od 1945. do 1990. nije bilo etničkih strahota. Tito i njegov komunistički režim oštrim mjerama su potiskivali i držali pod kontrolom sve nacionalističke tendencije. Prema Ustavu iz 1946. zemlju je sačinjavalo šest republika: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Crna Gora, te dvije autonomne oblasti, Vojvodina i Kosovo, koje su bile blisko povezane sa Srbijom. Narodi u svim republikama sem Bosne i Hercegovine smatrani su posebnim narodima federativne Jugoslavije. Bosna i Hercegovina bila je u jedinstvenom položaju jer, iako je bila jedna od šest republika, nije kao druge imala jednu većinsku etničku grupu, te tako posebna bosanska nacija nije bila priznata. Međutim, Muslimani su 1974. već bili priznati kao jedan od naroda federativne Jugoslavije.

66. Za vrijeme Titove komunističke Jugoslavije obeshrabrivano je poštivanje vjerskih običaja, tako da je do osamdesetih godina u Bosni i Hercegovini odlazak u crkve i džamije znatno opao. Oštro su obeshrabrivani i razdorni nacionalizam i otvoreno zastupanje nacionalnog identiteta; ipak, stanovništvo je i dalje bilo vrlo svjesno takozvanog etničkog identiteta - srpskog, hrvatskog ili muslimanskog.

67. Teritorijalna podjela između katoličke i pravoslavne grane hrišćanstva istorijski se stoljećima protezala kroz teritoriju bivše Jugoslavije. Kada se Otomansko carstvo, ne zaustavljajući se nakon osvajanja Konstantinopolja, proširilo većim dijelom Balkana, promjenjljiva granica između katoličkog hrišćanstva i islama, koja je takođe štitila brojno hrišćansko pravoslavno stanovništvo, obično se provlačila kroz Bosnu ili pored Bosne. Danas u Bosni i Hercegovini, bez obzira da li upražnjavaju vjerske običaje ili ne, velika većina Srba su pravoslavci, Hrvati su katolici, dok naziv Muslimani govori sam za sebe. Osim ove razlike u vjeri (i djelomično u običajima i kulturi) sve tri grupe su Slaveni, čime se često ponose i, uz manje regionalne razlike i različite regionalne naglaske, govore uglavnom isti jezik, često sklapaju brakove među sobom i imaju prezimena koja se javljaju u sve tri grupe. Muslimanska imena, međutim, često su vrlo prepoznatljiva.

68. Titova Jugoslavija prvobitno je bila blisko povezana sa Sovjetskim Savezom i njen Ustav je sastavljen po uzoru na ruski. Stoga je poslijeratna Jugoslavija u početku bila veoma centralizovana država, a federalna vlast je uglavnom bila koncentrisana u Beogradu. Zatim je od šezdesetih i tokom sedamdesetih godina naišao trend ka prenošenju ovlašćenja na republičke vlade, trend koji je pojačan novim Ustavom usvojenim 1974. i koji se nastavio i tokom osamdesetih. Kad bi ove vlade sa novim ovlastima ohrabrile, ili u nekim slučajevima samo ponovo raspirile, jaka nacionalistička i etnocentrička uvjerenja i kad bi usvojile politiku koja bi omogućila sprovođenje takvih uvjerenja u praksi, očito bi postojale sve okolnosti za sukob. To se zapravo i dogodilo. U Jugoslaviji su 1990. po republikama održani prvi višestranački izbori, na kojima su izabrane izrazito nacionalističke stranke, što je nagovijestilo raspad federacije i, po viđenju nacionalista u Hrvatskoj i Srbiji, otvorilo put za proširenje njihovih teritorija.

69. Od sredine do kraja osamdesetih, Republika Srbija već je bila poduzela mjere da dvjema jugoslavenskim autonomnim pokrajinama, Vojvodini i Kosovu, uskrati zasebni identitet i da ih zapravo uključi u Republiku. To je u suštini ostvareno 1990. i time se okončalo ono što su Srbi smatrali diskriminatornom karakteristikom jugoslavenske federacije, tj. da ono što su oni smatrali jedinom celovitom državom Srba, sastavljenom od Srbije i dvije pokrajine, bude jedina republika kojoj je uskraćen jedan jedinstven identitet. Neki Srbi dugo su sanjali o Velikoj Srbiji, državi koja bi u svojim granicama obuhvatala sve etničke Srbe. Stvarno proširenje direktne vlasti Beograda nad dvije autonomne pokrajine bio je korak u tom smjeru, korak koji je proveden uprkos činjenici da su na Kosovu Albanci postali daleko brojniji od Srba. Kosovo je stoljećima bilo dio srpske domovine, tu je vođena Kosovska bitka, i pokrajina ima posebno značenje za današnje Srbe, koji su njenu autonomnost smatrali posebno štetnom, verujući da se time Srbiji uskraćuje pravo na jedinstvenu državnost i kontrolu nad onim što ona smatra drevnom srpskom teritorijom.

70. Ono što se razvilo u potpuni raspad Jugoslavije onakve kakvu je Maršal Tito poznavao vjerovatno je započelo krajem osamdesetih, u onoj meri u kojoj postepeni politički procesi uopšte imaju tačno određen početak. Raspadu su prethodili teški finansijski problemi koji su doveli do dugotrajne privredne krize. Jugoslavija je dugo slijedila vlastiti jedinstveni sistem socijalističkog samoupravljanja, koji ju je izdvajao od ostalih komunističkih zemalja. Tokom osamdesetih godina uveliko se smatralo da je taj sistem odgovoran za privredne probleme zemlje. Zatim se, krajem osamdesetih, ono što je započelo kao privredna kriza pretvorilo u veliku političku krizu. Jugoslavenska jednopartijska država, u kojoj je sva politička moć bila u rukama Saveza komunista, sve više se smatrala prevaziđenom. Istovremeno je svuda slabio istočnoevropski komunizam.

71. U skladu s tim, 1988. je došlo do sveobuhvatne političke i ustavne reforme. Ukinuta je kompletna struktura socijalističkog samoupravljanja, onakva kakva je bila učahurena u saveznom Ustavu, ukinute su mnoge ustavne natuknice o radničkoj klasi kao političkom subjektu i nosiocu vlasti i okončana je vodeća politička uloga Saveza komunista. U republikama je nacionalizam preuzeo ulogu posebne vrste komunizma koji je zemlja dotad imala, ali su mnogi stari komunistički rukovodioci i dalje ostali na vlasti.

72. Događaji u Srbiji i Sloveniji tokom 1988. i 1989. nagovijestili su predstojeću opasnost po jedinstvo federacije. Mjere koje je Srbija poduzela da okonča autonomnost pokrajine Kosovo provedene su tako nemilosrdno da su uznemirile mnoge ne-Srbe, koji su u tome vidjeli ono što njih ubuduće eventualno čeka u rukama Srbije. Na XIV Kongresu Saveza komunista 1989, srpski delegati pokušali su takođe da u korist republika sa većim stanovništvom, kao što je Srbija, principom jedna osoba jedan glas, izmijene osnovnu karakteristiku Ustava, to jest jednako pravo glasa republika. To je dovelo do povlačenja slovenačkog rukovodstva iz Partije i odlaske predstavnika Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa Kongresa. Te iste godine, 600-te godišnjice bitke na Kosovu, mnogi srpski mitinzi održavani su u čast te bitke i na svakom je podržavan srpski nacionalizam. Za Srbe njihova borba iz četrnaestog stoljeća protiv turskog neprijatelja, bez pomoći drugih balkanskih naroda, predstavlja ratni poklič za Veliku Srbiju. Slobodan Milošević, tada već moćna politička ličnost u Srbiji, kao partijski rukovodilac održao je govor na masovnom mitingu na mjestu same bitke. Govorio je kao zaštitnik i pokrovitelj Srba širom Jugoslavije, izjavljujući da neće nikom dozvoliti da bije srpski narod. To je uveliko pojačalo njegovu ulogu karizmatskog vođe cjelokupnog srpskog naroda u svakoj od republika, nakon čega je njegova moć brzo rasla.

73. Tokom osamdesetih u Sloveniji je rastao osjećaj nacionalizma, Slovenija Slovencima, a s tim i sve veće neprijateljstvo prema onim Jugoslavenima koji nisu Slovenci. Izgleda da su Slovenci bili prva etnička grupa koja je zaključila da federativna Jugoslavija više nije za njih. Možda donekle kao reakcija na ono što se događalo u Srbiji, slovenačko rukovodstvo usvojilo je vlastitu nacionalističku političku platformu i 1989. formalno izmjenilo republički Ustav ovlašćujući slovenačku Skupštinu da može poduzeti mjere zaštite statusa i prava republike od organa Federacije. Ovu dopunu jugoslavenski Ustavni sud proglasio je neustavnom, ali je u decembru 1989. Slovenija odlučila da ignoriše odluku suda. Tokom sljedećih osamnaest mjeseci i ostale republike sve više su ignorisale saveznu vlast. Zatim je u decembru 1990. u Sloveniji održan plebiscit na kome je ogromna većina glasala za nezavisnost od Jugoslavije.

74. U Hrvatskoj su izbori 1990. rezultirali stvaranjem izraženo nacionalističke vlade koju je predvodio dr. Franjo Tuđman, koji je nakon preuzimanja vlasti izmjenio Ustav Republike kako bi stvorio Hrvatsku kao nacionalnu državu Hrvata, s tim da su građani drugih nacionalnosti samo manjine, bez statusa naroda. Franjo Tuđman je izjavio da su u Hrvatskoj suvereni samo Hrvati. Na plebiscitu u Hrvatskoj održanom 1991. ogromna većina glasala je za nezavisnost.

75. Neposredno prije održavanja hrvatskog plebiscita, Crna Gora i Srbija, uz pomoć glasova ranijih autonomnih pokrajina koje je sad kontrolisala Srbija, privremeno su blokirale uobičajenu rotaciju članova kolektivnog saveznog predsjedništva, spriječivši imenovanje Hrvata koji je bio na redu za mjesto predsjednika Predsjedništva. To je dovelo do velike zabrinutosti u ostalim republikama.

76. U Hrvatskoj je zategnutost madju različitim zajednicama već 1990. bila u porastu, šireći se u dijelove Bosne i Hercegovine, a jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), pod kontrolom Beograda, glavnog grada federacije, raspoređene su po tim područjima da bi navodno održavale red. Posljedica je bila da su duž bosanske granice, u većinsko srpskim područjima, lokalni Srbi počeli proglašavati autonomna područja unutar Hrvatske; jedno u Krajini, a drugo prema istoku u istočnoj Slavoniji, te na taj način djelotvorno isključili hrvatski utjecaj i kontrolu sa tih područja.

77. Dana 25. juna 1991. Slovenija i Hrvatska proglasile su svoju nezavisnost od SFRJ. Njihovu nezavisnost, koju je Evropska zajednica konačno priznala 15. januara 1992, vojno je osporila JNA. U međuvremenu su se, 19. decembra 1991, dva autonomna srpska područja u Hrvatskoj proglasila Republikom Srpska Krajina.

78. U Bosni i Hercegovini Skupština je 15. oktobra 1991. objavila suverenost republike, nakon čega su srpski skupštinski delegati 24. oktobra 1991. proglasili zasebnu Skupštinu srpskog naroda. Zatim je Bosna i Hercegovina u martu 1992. proglasila svoju nezavisnost nakon referenduma u februaru pod pokroviteljstvom bosanskih Muslimana i uz izvjesnu saradnju bosanskih Hrvata. Bosanski Srbi su se protivili održavanju referenduma i u velikoj većini su se uzdržali od glasanja. Evropska zajednica i Sjedinjene Države priznale su nezavisnost Bosne i Hercegovine u aprilu 1992. U međuvremenu je, 9. januara 1992, proglašena Republika Srpskog naroda Bosne i Hercegovine, koja je trebala stupiti na snagu ako Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata. Kasnije je taj entitet postao Republika Srpska.

79. Makedonija je takođe proglasila svoju nezavisnost u septembru 1991. Srbija i Crna Gora su u međuvremenu nastavile podržavati koncept savezne države, ne više pod starim nazivom nego kao Savezna Republika Jugoslavija, isključivo pod srpskom dominacijom i sastavljena samo od Srbije i Crne Gore. Država je zvanično osnovana u aprilu 1992. Time je dovršen raspad bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Državni socijalizam u Jugoslaviji su ustvari zamijenili nacionalizmi svake od republika bivše Jugoslavije osim Bosne i Hercegovine, u kojoj jedino nije postojala jedna jedina nacionalna većina.

80. Ovakva politička situacija vladala je sredinom 1992. Sada se moramo vratiti na 1990, 1991. i početak 1992, a posebno na događaje koji su se odvijali u Bosni i Hercegovini ili su imali posebnog utjecaja na Bosnu i Hercegovinu tokom tih godina. Optužnica protiv Duška Tadića odnosi se na događaje iz 1992, ali oni se samo mogu shvatiti kroz događaje u Bosni i Hercegovini i u ostalim dijelovima Jugoslavija u dvije prethodne godine.

81. Prvi slobodni višestranački izbori u Bosni i Hercegovini održani su 1990. za opštinske skupštine i republičku skupštinu. Na izborima su učestvovale mnoge novoosnovane političke stranke. Od tih stranaka najznačajnije su bile: muslimanska Stranka Demokratske Akcije (SDA), Srpska Demokratska Stranka (SDS) i Hrvatska Demokratska Zajednica (HDZ). Neke od ostalih stranaka bile su nasljednice ili reformirane verzije sada već raspadnute Komunističke partije. Na opštinskim izborima u Prijedoru i na republičkim izborima, SDA je pobijedila SDS sa neznatnom većinom glasova. Rezultati izbora bili su zapravo malo više od odraza etničkog sastava stanovništva, jer je svaka etnička grupa glasala za svoju nacionalističku stranku.

82. U republičkoj Skupštini, saradnja između muslimanskih i srpskih političkih stranaka s vremenom je bivala sve teža. Koalicija republičke vlade raspala se u oktobru 1991. i potpuno propala u januaru 1992.

83. Nakon raspada višenacionalne federativne Jugoslavije ubrzo je uslijedio raspad višenacionalne Bosne i Hercegovine, a time se povećala mogućnost za rat u Bosni i Hercegovini. Bosanski Srbi i bosanski Hrvati dali su do znanja da će radije pribeći oružanom sukobu nego prihvatiti položaj manjina u državi kojom dominiraju Muslimani. Velika srpska manjina u Bosni i Hercegovini i previše se dobro sjećala, iako je od toga proteklo nekih pedeset godina, svojih patnji u rukama Hrvata za vrijeme rata. Između mnogih drugih patnji, ustaše su mnoge Srbe, medju njima i majku okrivljenog, prisilno deportovali u koncentracioni logor u Jasenovcu, gdje su mnogi stradali, a sa svima se loše postupalo. Premijer Srbije, Slobodan Milošević, nekoliko je godina imao ne samo visoki stupanj lične vlasti u Srbiji, nego je uspostavio i vrlo djelotvornu kontrolu nad srpskim medijima, koji su zajedno sa medijima u srpskim područjima Bosne i Hercegovine vrlo djelotvorno bili usmjereni na podsticanje srpskih nacionalističkih osjećaja i pretvaranje naizgled prijateljske atmosfere kakva je bila među Muslimanima, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini u atmosferu straha, nepovjerenja i uzajamnog neprijateljstva. Ranije je komunizam čuvao jedinstvo federacije. Kada se raspao jugoslavenski komunizam, kojeg su zamijenili zasebni nacionalizmi, Bosna i Hercegovina, koja nije imala jednu jedinu etničku većinu, nije kao entitet imala čime da zamijeni taj komunizam. Počela je politička podjela po nacionalnim linijama.

84. Cilj Srbije, JNA i srpskih političkih stranaka, uglavnom SDS, u ovoj fazi je bilo stvaranje zapadnog produžetka Srbije pod srpskom kontrolom, uzimajući srpske dijelove Hrvatske kao i dijelove Bosne i Hercegovine. Zajedno sa Srbijom, dvije autonomne pokrajine i Crnom Gorom, to bi činilo novu, manju Jugoslaviju sa većinskim srpskim stanovništvom. Međutim, među ostalim preprekama tu je bilo i veoma brojno muslimansko i hrvatsko stanovništvo koje potječe iz Bosne i Hercegovine i u njoj živi. Za rješavanje tog problema primijenjena je praksa etničkog čišćenja. To nije bio novi koncept. Kao što smo već rekli, taj koncept bio je poznat hrvatskom režimu za vrijeme rata, a i srpski pisci su već odavno bili zamislili redistribuciju stanovništva, ako je potrebno i silom, kako bi se došlo do Velike Srbije. Ovaj koncept podržavao je Slobodan Milošević, a prihvatili su ga Srbi širom bivše Jugoslavije, uključujući srpske političke vođe u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Pored koncepta Velike Srbije, i Hrvati su imali koncept stvaranja velike Hrvatske koja bi obuhvatala sve Hrvate na teritoriji bivše Jugoslavije.

85. Ideja Velike Srbije veoma je stara, a isplivala je na površinu političke svijesti u obliku sličnom sadašnjem još prije 150 godina, te dobila zamah između dva svjetska rata. Bila je obuzdavana za vrijeme Titove vladavine, da bi se nakon njegove smrti ponovo aktivirala. Pojam Velike Srbije obuhvata dva različita aspekta: prvo je tu pitanje koje smo već spomenuli, to jest uključivanje dvije autonomne pokrajine, Vojvodine i Kosova, u Srbiju; i drugo, proširenje tako uvećane Srbije, zajedno sa Crnom Gorom, u dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine u kojima živi značajno srpsko stanovništvo.

86. Vezan uz prvi aspekt bio je otpor Srbije prema ravnomjernoj zastupljenosti na saveznom nivou svake od republika, bez obzira na veličinu stanovništva. Ovo, kao i postojanje dvije pokrajine, bilo je predmet mnogih rasprava, a u drugoj polovini osamdesetih je taj otpor dobio snažnu podršku od strane Srpske akademije nauka i umetnosti u memorandumu koji se zalaže za krupne ustavne promjene i koji navodno nije bio službeno objavljen, ali je uveliko distribuisan. Kao što smo već rekli, dvije pokrajine bile su uključene u Srbiju 1990, ali inicijativa da se postigne zastupljenost na saveznom nivou prema broju stanovnika, a ne po republikama, što bi značilo veću moć Srbije, nije realizovana prije raspada federacije.

87. Drugi aspekt Velike Srbije intenzivno je zastupan tokom kasnih osamdesetih i početkom devedesetih, podstaknut ranijim nacionalističkim tekstovima, od kojih su neki zastupali ideju srpske države koja bi se prostirala širom Bosne i Hercegovine i uključivala dalmatinsku obalu i dijelove Hrvatske sjeverno od rijeke Save. Tu ideju je aktivno promovisala srpska propaganda koja je bila ključni elemenat u kampanji i, pozivajući se na grozote koje su hrvatske ustaše počinile u II svjetskom ratu, pokušavala izazvati strah kod svih Srba kako bi oni na kraju zatražili zaštitu u okviru Velike Srbije.

88. Propagandna kampanja koja je pratila ovaj pokret započeta je već 1989. proslavom 600-te godišnjice bitke na Kosovu. Za vrijeme proslave, sredstva javnog informisanja pod srpskom kontrolom izjavljivala su da su ostali na ovom području iznevjerili Srbe kada su Turci Osmanlije izvršili invaziju. U javnim govorima i sredstvima informisanja, srpske političke vođe veličale su slavnu prošlost i obavještavale svoje slušaoce da će Srbi, ako se ne udruže, ponovo biti izloženi napadima "ustaša", što je izraz korišten za ulijevanje straha Srbima. Opasnost od "fundamentalističke, politizovane" muslimanske zajednice takođe je predstavljana kao prijetnja. Nakon raspada bivše Jugoslavije, glavna tema u sredstvima javnog informisanja pod kontrolom Srba bila je da, "ako iz bilo kojeg razloga Srbi budu postali manjinsko stanovništvo... njihova cjelokupna egzistencija mogla bi biti pogibeljna i ugrožena... Šte stogaĆ nemaju izbora do sveobuhvatnog rata protiv svih drugih ili da budu podvrgnuti starom tipu koncentracionog logora, čiji je simbol Jasenovac."

89. Početkom devedesetih godina održavani su mitinzi na kojima je zastupana ta ideja i kojima su prisustvovali srpski rukovodioci. Radoslav Brđanin, predsjednik Kriznog štaba Srpske Autonomne Oblasti za područje Banja Luke, izjavio je 1992. da se može prihvatiti prisustvo najviše dva posto svih ne-Srba na tom području. Brđanin je zastupao tri faze čišćenja područja od ne-Srba: (1) stvaranje nemogućih uslova zbog kojih bi sami otišli sa tog područja, uključujući taktiku pritisaka i zastrašivanja); (2) protjerivanje i izgnanstvo i; (3) likvidiranje preostalih koji se ne bi uklapali u njegov koncept ovog područja.

90. Propaganda je nastavljena tokom rata u Hrvatskoj i Sloveniji, u kojem se na jednoj strani borila uglavnom JNA, a na drugoj oni koji su zahtijevali nezavisnost. Pukovnik Vukelić, pomoćnik za moralno-političko vaspitanje komandanta 5. Korpusa 1.Vojne oblasti JNA u 1991. i 1992, bosanski Srbin zadužen za moralnu i etičku pripremu jedinica i za održavanje odnosa sa sredstvima javnog informisanja, političkim tijelima i društveno-političkim organizacijama, dao je puno izjava protiv muslimanskog i hrvatskog stanovništva. On je Hrvate i Muslimane predstavio kao neprijatelje Srba i proglasio da su Srbi u Bosni i Hercegovini ugroženi i da ih treba zaštititi, što znači da je potrebno mobilizovati srpske pripadnike JNA za borbu radi zaštite Srba od genocida.

91. S vremenom je propaganda dobila na intenzitetu, te su učestale optužbe protiv ne-Srba da su ekstremisti i planiraju genocid protiv Srba. Beogradska štampa objavljivala je feljtone o davnim događajima iz srpske istorije sa ciljem da se inspiriše nacionalizam kod Srba. Na primjer, Slobodan Kuruzović, komandant srpske Teritorijalne odbrane u Prijedoru, kasnije urednik lokalnih novina Kozarski vjesnik i zapovjednik logora u Trnopolju, izjavio je da će "interesi srpskog naroda u Republici Srpskoj biti osnovne smjernice moje uređivačke politike". U člancima, najavama, televizijskim programima i javnim proglasima, Srbima je govoreno da se trebaju zaštititi od prijetnje muslimanskog fundamentalizma i da se moraju naoružati, te da Hrvati i Muslimani pripremaju genocid protiv njih. Radio i TV programi iz Beograda izazivali su strah među ne-Srbima jer je samo srpska nacija predstavljana u pozitivnom svjetlu, a govorilo se i to da je JNA na strani Srba. Jedna od tema koju su na radiju i televiziji zastupali Vojislav Šešelj, Željko Ražnjatović - Arkan i ostali srpski političari i vođe, bila je da za Srbe II svjetski rat nije završen.

92. U proljeće 1992. u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine mogli su se pratiti samo kanali i programi koje je kontrolisala srpska strana. To je postignuto zauzimanjem televizijskih releja širom područja pod srpskom kontrolom, uključujući relej na Kozari koji su zauzeli Vukovi, paravojna formacija koja je djelovala u potpunoj saradnji sa vojskom i sa političkim vođama. Posljedica toga bila je da u proljeće 1992. stanovnici Prijedora i drugih područja istočne Bosne i Hercegovine nisu više mogli pratiti televizijske programe iz Sarajeva ili Zagreba, već samo iz Beograda ili Novog Sada u Srbiji, sa Pala ili iz Banja Luke u Bosni i Hercegovini, a svi oni emitovali su antimuslimansku i antihrvatsku propagandu.

93. U opštini Prijedor u danima nakon preuzimanja grada Prijedora od strane srpskih snaga 30. aprila 1992, kao što ćemo dolje opisati, srpska nacionalistička propaganda je pojačana. Naglašavana je "potreba da se probudi srpski narod" i pojačane su pogrdne primjedbe na račun ne-Srba. Muslimanski rukovodioci koji su pokušali govoriti na radiju su spriječavani, dok su srpski rukovodioci imali slobodan pristup. Još otvorenija propaganda protiv Muslimana i Hrvata revno je započeta nakon incidenta na području Hambarina 22. maja 1992, o kojem se govori dalje u tekstu. Među primjerima su izjave da je jedan doktor Hrvat kastrirao srpsku mušku novorođenčad i sterilisao srpske žene, te da je neki doktor Musliman namjerno dao pogrešan lijek svom kolegi Srbinu, ne bi li ga ubio.

94. Ovakva propaganda nastavljena je i u 1993. Na primjer, 6. avgusta 1993. članak u Kozarskom vjesniku pod naslovom "Spriječiti ponavljanje pokolja Srba iz 1941" opširno je citirao Simu Miškovića, predsjednika SDS:

"Srpski narod je instinktivno osjetio da mu je zaprijetilo zlo od SDA i HDZ i na vrijeme se organizovao i stvorio Republiku Srpsku...Prije dvije godine srpski narod je instinktivno osjetio da mu je ponovo zaprijetilo zlo, i to od istih onih krvnika koji su 1941. otpočeli sa istrebljenjem srpskog naroda, na vrijeme se organizovao u svoju stranku i 2. avgusta 1991. i mi u prijedorskoj opštini formirali smo SDS ... Prije toga ulagali smo napore da se sporazumijemo sa muslimanskom i hrvatskom stranom o nastavku zajedničkog života, ali su oni to na riječima prihvatili a u praksi vršili naoružavanje i spremali se da nas unište. Rukovodstvo SDS-a je prozrelo njihove namjere i izvršilo naoružanje svog naroda kako ga ne bi zadesila sudbina iz 1941. godine... Brzo smo stvorili svoju vojsku i policiju i 30. aprila 1992. bez opaljenog metka i ijedne žrtve preuzeli smo vlast u Prijedoru koju smo uspjeli sačuvati i sada je treba dalje učvršćivati kroz razvoj demokratskih institucija sistema."

U članku se dalje navodi kako Mišković spominje ženu koja je morala gledati kako joj "ustaški zlotvori kolju djecu" i tekst se nastavlja u stilu uređivačke politike:

... a takvih je primjera u Bosanskoj krajini i širem području bilo na hiljade i to se nikad ne bi smjelo ponoviti. SDS u Prijedoru je to spriječila maja prošle godine kada su SDA i HDZ napravili pakleni plan o obračunu sa prijedorskim Srbima.

95. U drugom članku citiran je Milomir Stakić, predsjednik srpske Skupštine opštine u Prijedoru, koji je tvrdio da su ispitivanja u logorima u kojima su bili zatvoreni sakupljeni Muslimani pokazala kako su Muslimani čvrsto odlučili sprovesti detaljan plan za likvidaciju srpskog stanovništva u Prijedoru. Isto tako, Simo Drljača, načelnik milicije u Prijedoru, izjavio je da ima dokaze o tome da je 1.500 Muslimana i Hrvata učestvovalo u genocidu protiv srpskog naroda i da "umjesto da dobiju zasluženu kaznu, bjelosvjetski moćnici su nas prisilili da ih sve pustimo sa Manjače" Šgdje se nalazio srpski zatvorenički logorĆ. (Dokaz Tužilaštva broj 92)

96. Svjedok Edward Vulliamy je rezimirao propagandnu kampanju, navodeći da je poruka vlade iz Beograda bila krajnje uporna i veoma "snažna i uvjerljiva. Radilo se o poruci nužnosti, o prijetnji vlastitom narodu, vlastitoj naciji, o pozivu na oružje i, svakako, nekoj vrsti uputstva za odlazak u rat za svoj narod... Poruka je bila uporna. Moglo bi se reći da je bila kao čekić koji ljude lupa po glavi". Edward Vulliamy, novinar Guardiana iz Londona, dolazio je tokom 1992. na zaraćena područja u Bosni i Hercegovini. Iako je Roy Gutman, dobitnik Pulicerove nagrade za knjigu Svjedok genocida, prvi otkrio logor Omarska kroz razgovore sa ljudima koji su tamo bili zatočeni, Edward Vulliamy je bio u prvoj grupi stranih novinara koji su stvarno i ušli u logor. Pažnja svjetske javnosti koju su na Omarsku usmjerili Gutman, Vulliamy i ostali na kraju je dovela do zatvaranja logora.

97. Teorija o Velikoj Srbiji sprovedena je u praksi nakon izbora 1990, a prije početka rata. U aprilu 1991. nekoliko zajednica udružilo se u srpsku zajednicu opština. Takve strukture formirane su u područjima nastanjenim uglavnom bosanskim Srbima, i to uglavnom glasanjem pretežno srpskih lokalnih skupština. U početku je to udruživanje bilo vid ekonomske i kulturne saradnje bez upravne vlasti. Međutim, ubrzo su se razvile nezavisne milicijske snage i odvojene skupštine. U septembru 1991. objavljeno je proglašenje nekoliko srpskih autonomnih oblasti u Bosni i Hercegovini, između ostalih Krajina, Romanija i Stara Hercegovina, kojima je cilj bio odvajanje od republičkih državnih organa u Sarajevu i stvaranje Velike Srbije.

98. Bosanska krajina, kako se Srpska autonomna regija Krajina (ARK) prvobitno zvala, sastojala se od područja Banja Luke i okolnih opština u kojima su Srbi predstavljali značajnu većinu. Nekoliko opština za koje su vođe SDS planirali da će se pridružiti autonomnoj oblasti, uključujući opštinu Prijedor, nisu joj se zapravo pridružile 1991. To znači da je Prijedor bio praktično okružen ostalim opštinama koje su se udružile i na taj način izolovan.

99. U novembru 1991. održan je plebiscit pre svega za bosansko srpsko stanovništvo pod pokroviteljstvom i u organizaciji SDS. Glasači su dobili različite listiće zavisno od toga da li su ili nisu bili Srbi. Razlika među listićima bila je značajna. Pitanje na listiću za bosanske Srbe glasilo je: "Da li ste za odluku koju je 24. oktobra 1991. donijela Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, po kojoj bi Srbi ostali u zajedničkoj državi Jugoslaviji koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru, Srpsku autonomnu oblast Krajinu, Srpsku autonomnu oblast Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, te sve ostale koji žele ostati u takvoj državi?" Pitanje za ne-Srbe glasilo je: "Da li ste za to da Bosna i Hercegovina ostane republika sa ravnopravnim statusom u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa svim ostalim republikama koje se takođe izjasne tome u prilog?" (Dokazni predmet Tužilaštva broj 97) Velika većina onih koji su glasali bili su Srbi, a oni Srbi koji nisu smatrani su izdajicama. Većina ne-Srba je smatrala da je plebiscit namijenjen samo Srbima.

100. Na plebiscitu se navodno 100% glasača izjasnilo "za". Rukovodstvo SDS iskoristilo je ovaj rezultat kao osnovu za razvijanje odvojene srpske političke strukture. Plebiscit je korišten kao opravdanje za sve naknadne poteze, kao što su konačni odlazak SDS iz Skupštine Bosne i Hercegovine, razni pregovori vođeni na saveznom i međunarodnom nivou, i proglašavanje Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini 9. januara 1992. "Korišten je kao izgovor, opravdanje, objašnjenje za sve što su činili."

101. Isto tako na osnovu plebiscita, SDS i vojne snage na svakom području, uključujući JNA, paravojne organizacije, lokalne jedinice srpske Teritorijalne odbrane (TO) i specijalne jedinice milicije, počele su ostvarivati fizičku i političku kontrolu nad izvjesnim opštinama u kojima je nisu ostvarili putem izbora. U tim područjima, među kojima je bila opština Prijedor, predstavnici SDS u javnim organima u nekim su slučajevima osnovali paralelne opštinske vlasti i odvojenu miliciju. Fizička kontrola potvrdjena je postavljanjem vojnih jedinica, tenkova i teške artiljerije oko opština i postavljanjem kontrolnih punktova radi kontrole kretanja ne-Srba.

102. U martu 1992. Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini proglasila je Ustav Srpske republike Bosne i Hercegovine i svoju republiku. Ovu sjednicu Skupštine, kao i konačne izjave, televizija je direktno prenosila. U toku sjednice, Radoslav Brđanin, član Skupštine Srpske republike rekao je: "Na kraju sam doživio da Bosanska krajina postane zapadna Srbija"; a Radislav Vukić, predsjednik opštinskog odbora SDS u Banjaluci rekao je: "Sada će se Turci tresti od straha", koristeći pri tom izraz "Turci" kao pogrdan naziv za bosanske Muslimane.

103. U Srpskim autonomnim oblastima osnovani su krizni štabovi kako bi preuzeli funkcije vlasti i opštu upravu u opštinama. Članovi kriznog štaba bili su vođe SDS, komandanti JNA u tim područjima, funkcioneri srpske milicije i komandant srpske Teritorijalne odbrane. Na primjer, general-potpukovnik Miomir Talić, komandant 5. korpusa (koji je kasnije postao 1. krajiški korpus), bio je član Kriznog štaba u Banja Luci ( Krizni štab ARK), što ukazuje na odnos između političkih i vojnih struktura vlade bosanskih Srba. Krizni štab ARK, koji je imao nadležnost i u opštini Prijedor, osnovan je u aprilu ili maju 1992. kao organ ARK, čiji je statut predviđao osnivanje kriznih štabova u slučaju rata ili neposredne ratne opasnosti. Početkom maja, nakon što je Izvršni odbor Krajine donio službenu odluku o njegovom osnivanju, Krizni štab SAO preuzeo je svu vlast državnih i drugih organa. Bio je to najviši organ u Srpskoj autonomnoj regiji Krajina i njegove odluke morale su se provoditi širom Srpske autonomne regije Krajina putem opštinskih kriznih štabova. Opštinski krizni štabovi morali su svaki dan izvještavati glavni Krizni štab ARK o mjerama koje su poduzimane za provođenje odluka Glavnog Odbora, čije je sjedište bilo u Banja Luci.

7. Uloga JNA

(a) JNA u raspadu Jugoslavije

104. Rečeno je da je JNA učestvovala u napadima na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu. I na drugim mjestima u ovom Mišljenju i Presudi spominjaće se uloga JNA, koja se prema bosanskim Muslimanima odnosila kao neprijateljska sila. Odnos između JNA i oružanih snaga Republike Srpske razmatraće se u Dijelu VI.B ovog Mišljenja i Presude. Međutim, iako ćemo se možda ponavljati, potrebno je objasniti kako je JNA, kao nacionalna vojska Jugoslavije, i to istinski višenacionalna vojska, mogla postati instrument politike Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). To je možda najbolje izrazio, mada ne i objasnio, general Veljko Kadijević, koji je početkom 1990. bio savezni sekretar za odbranu, i koji je 1993. objavio knjigu Moj pogled na raspad: vojska bez države (Dokaz Tužilaštva broj 30). On za JNA kaže da od 1991. to više nije bila vojska sa kohezivnom državom koju treba da štiti; raspadala se država koju je po dužnosti trebalo da štiti, a kako su njeni redovi sada popunjeni Srbima, tako je njena uloga u neposrednoj budućnosti da svoje snage i opremu, razbacane širom bivše Jugoslavije, uključujući i republike koje su se odcjepljivale, pregrupiše u ono što je ostalo od države i da se koncentriše na zaštitu i odbranu onih Srba koji su se tokom tog raspada našli izvan Srbije i Crne Gore. Zamišljeno je da ovo na kraju dovede do stvaranja nove, većinski srpske, Jugoslavije čije bi jezgro sačinjavale Srbija i Crna Gora, ali u koju bi spadali i dijelovi Bosne i Hercegovine i Hrvatske, uglavnom ali ne i isključivo oni dijelovi u kojima se trenutno nalazi većinsko srpsko stanovništvo.

105. Do kraja osamdesetih godina oružane snage Jugoslavije bile su slične mnogim drugim nacionalnim oružanim snagama, ne ističući se ni po sastavu ni po karakteru, osim možda po tome što su prema Ustavu od 1974. pored ustavne uloge zaštite od prijetnji izvana morale da štite suverenitet, teritorijalni integritet i društveno uređenje utvrđeno tim Ustavom. JNA je imala i pravo, jednako pravu autonomne pokrajine, da bude zastupljena u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije, tadašnjem ključnom organu u sklopu vladajućeg sistema SFRJ. Jugoslavenske oružane snage obuhvatale su redovnu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, pod zajedničkim nazivom JNA, a sastojale su se od oficirskog kadra, podoficira i vojnika, zajedno sa rezervnim snagama i, odvojeno od JNA, teritorijalne odbrane (TO). Dok je JNA u potpunosti bila savezna sila, sa sjedištem u Beogradu, TO je bila zasebna za svaku od republika, plaćana sredstvima svake od republika i pod kontrolom ministra odbrane svake od republika. JNA je bila snažna nacionalna vojska, opremljena svim konvencionalnim oružjem i oruđem koje posjeduju moderne evropske vojske; teritorijalne odbrane, s druge strane, imale su uglavnom pješadijsko naoružanje: puške, lake mitraljeze, artiljerijsko oružje manjeg kalibra, minobacače, protivpješadijske mine i slično; nisu imale tenkove, a transportna sredstva su im zavisila od raspoloživih sredstava republike kao i od toga koliko bi odbačenih sredstava dobile od JNA.

106. U julu 1991, po nalogu štaba iz Beograda, JNA je od republičkog sekretarijata za odbranu u Bosni i Hercegovini i od opština oduzela svu dokumentaciju koja se odnosila na regrutaciju, uključujući i sve podatke o vojnim obveznicima. Nakon toga isključivo je JNA imala u rukama proces regrutacije, a ne republičko ministarstvo odbrane. Poslije toga, obezbijeđeno je da se u oružane snage regrutuju samo Srbi. Zatim su u drugoj polovini 1991. u srpskim selima u Bosni i Hercegovini osnovane vojne jedinice koje su dobile oružje i uniforme. Bosna i Hercegovina bila je izuzetno značajna baza za operacije JNA u Hrvatskoj u drugoj polovini 1991, a bosanski Srbi predstavljali su značajan izvor ljudstva i za JNA i za TO. Istovremeno, JNA je uglavnom rasformirala jedinice TO u pretežno muslimanskim i hrvatskim područjima Bosne i Hercegovine. General Kadijević u svojoj knjizi kaže kako su "prirodno koristili teritorijalnu odbranu (TO) srpskih područja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zajedno sa JNA" kako bi paralisali teritorijalnu odbranu tamo gdje je mogla biti osnova za stvaranje vojske secesionističkih republika.

107. U svakom slučaju, TO Bosne i Hercegovine je do izvjesnog stepena neutralizovana mjerama koje je JNA poduzela da je razoruža. Svo oružje TO tradicionalno se skladištilo lokalno, u okviru svake opštine, ali krajem 1991. i početkom 1992. JNA je odstranila sve lokalne zalihe oružja izvan kontrole TO, barem u muslimanskim područjima. Na taj način lokalne jedinice TO ostale su praktično bez oružja, dok su jedinice iz srpskih područja, i samo one, u znatnoj mjeri ponovo naoružane.

108. Davno je naglašeno i kao svetinja unešeno u jugoslavenski Ustav, da će regruti JNA precizno odražavati ukupni sastav jugoslavenskog mješovitog stanovništva. Međutim, na oficirskom nivou je tradicionalno uvijek bilo više Srba (uključujući i Crnogorce). Oko 60 posto profesionalnih oficira bili su Srbi, dok su Srbi činili samo 34 do 36 posto ukupnog stanovništva Jugoslavije. Početkom devedesetih godina ova prezastupljenost srpskih oficira brzo se povećavala, tako da je ubrzo u JNA ostalo tek nekoliko oficira koji nisu bili Srbi.

109. Promjena koja je nastala u JNA početkom devedesetih najbolje se ilustruje promjenom u nacionalnom sastavu regruta u razdoblju od prije juna 1991. do početka 1992. Za to vrijeme srpska komponenta je porasla sa nešto više od 35 posto na nekih 90 posto. Isto tako, u vojsci u kojoj su Srbi sačinjavali oko 40 posto oficirskog i drugog kadra, do početka 1992. taj postotak popeo se na nekih 90 posto. Ova povećanja u velikoj su se mjeri mogla pripisati odlasku Slovenije i Hrvatske iz Federacije i, u slučaju Bosne i Hercegovine, činjenici da znatan broj ne-Srba nije ispunio svoju vojnu obavezu niti se odazvao na pozive za mobilizaciju. Međutim, u igri su bili i drugi faktori. Nekoliko svjedoka, ne-Srba, govorili su o diskriminaciji koja je provođena prema njima i o tome kako su podsticani ili čak prinudjeni da napuste JNA tokom 1991. Njih više nisu smatrali pouzdanim pripadnicima vojske koja je prestajala biti jugoslavenska i koja je postajala instrument srpske nacionalističke politike. Do 1992. mnogi stariji oficiri JNA, koji su odbijali ovu transformaciju armije u kojoj su dugo služili, ili su napustili službu ili su penzionisani. Iz takvih i sličnih razloga, uključujući i prelazak u druge oružane snage, broj oficira sa činom generala u JNA pao je sa 150, koliko ih je bilo sredinom 1991, na samo 28, od marta 1992.

110. Jedna od posljedica svega ovog bio je nedostatak ljudstva u JNA, posebno kada je trebalo igrati ulogu okupatorske sile na neprijateljskoj teritoriji, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj i, tokom 1992, u nesrpskim dijelovima Bosne i Hercegovine. Rezultat je bilo sve veće oslanjanje na srpske paravojne snage, koje su regrutirane u Srbiji i Crnoj Gori i mnogo korištene za kontrolu nesrpskih zajednica u Bosni i Hercegovini. Biti pripadnik takvih snaga bilo je privlačno onim Srbima koji su željeli pomoći srpstvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali koji su smatrali da je JNA umjesto srpskog još donekle zadržala jugoslavenski karakter, te da nije dovoljno posvećena srpstvu. Ove paravojne snage sarađivale su sa JNA i korištene su kao udarne pješadijske snage koje su nadoknadjivale opadanje brojnog stanja redovne vojske. Medju njima su bile Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića (kasnije poznati kao Arkanovi Tigrovi) i Četnici Vojislava Šešelja, a muslimansko stanovništvo posebno je strahovalo zbog nediscipline i okrutnosti i jednih i drugih. JNA, a posebno njeno vazduhoplovstvo, aktivno je surađivala sa ovim paravojnim jedinicama i pomagala im tokom 1991. i 1992, za vrijeme operacija u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, te ih velikodušno opremala oružjem i oruđem.

111. Secesijom Slovenije i Hrvatske u junu 1991. te kasnijim raspadom federacije po republikama, nacionalistima se činilo da je otvoren put i za Veliku Srbiju i za Veliku Hrvatsku. Sloveniji, u kojoj je živio veoma mali broj Srba i koja nije imala nikakvu ulogu u istoriji i tradiciji srpskog naroda, dozvoljena je secesija uz relativno slabu intervenciju iz Beograda. Čim je postalo jasno da Slovenija, koja je zadržala znatne količine oružja i opreme za svoje jedinice TO, nema namjeru da podlegne onim snagama JNA koje je Beograd bio spreman uputiti u pokušaju da je zadrži u federaciji, glavni cilj JNA bio je da obezbijedi uspješno povlačenje svojih jedinica i opreme.

112. Sa Hrvatskom je priča bila drugačija - i ona je zadržala značajne količine oružja za svoju TO, ali u Hrvatskoj je, suprotno Sloveniji, živio velik broj Srba na onom što se smatralo srpskom zemljom koja se nije bez osporavanja mogla ostaviti u granicama sada nezavisne Republike Hrvatske. Izbio je rat između JNA i hrvatskih Srba sa jedne strane, i onih snaga koje je Hrvatska vlaga mogla sakupiti sa druge strane. U početnoj fazi tog sukoba Srbi su postigli znatan uspjeh. Do kraja 1991. JNA je okupirala one dijelove nekadašnje Republike Hrvatske u kojima su živjeli brojni Srbi, uključujući, naravno, i dvije samoproklamovane autonomne srpske teritorije. JNA, koja je sad bila u velikoj mjeri srpska i crnogorska sila, imala je ustavnu ulogu obezbjeđivanja integriteta federacije, te je napad na Hrvatsku mogao biti i predstavljen u tom smislu.

113. Secesijom nesrpskih republika i priznanjem Srbije i Crne Gore da Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija više ne postoji, JNA više nije mogla djelovati kao narodna armija. Na sastanku ministara vanjskih poslova Evropske zajednice 6. oktobra 1991. izražena je zabrinutost zbog izvještaja da se "pokazalo da JNA više nije neutralna i disciplinovana institucija". (Dokaz Tužilaštva br. 48) Ipak je u Bosni ostala dosta snažna uprkos secesiji te republike. To je bio problem: kako pretvoriti JNA u armiju onog što je preostalo od Jugoslavije, odnosno armiju Srbije i Crne Gore, a ipak zadržati u srpskim rukama kontrolu nad značajnim dijelovima Bosne i Hercegovine i istovremeno se pretvarati da su ispoštovani međunarodni zahtjevi za odlazak JNA iz Bosne i Hercegovine. Dana 15. maja 1992. Savjet bezbjednosti je svojom Rezolucijom 752[26] zahtijevao da u Bosni i Hercegovini sve intervencije od strane jedinica JNA izvana odmah prestanu, te da se te jedinice ili povuku ili da se stave pod kontrolu vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se rasformiraju i razoružaju.

114. Pronađeno je rješenje, bar što se Srbije tiče, u prekomandovanju u Bosnu i Hercegovinu svih bosanskih Srba, vojnika koji su služili u jedinicama JNA na drugim mjestima, te povlačenju svih ne-Bosanaca iz Bosne i Hercegovine. To je naizgled trebalo zadovoljiti međunarodne zahtjeve dok bi u Bosni i Hercegovini istovremeno ostale velike srpske oružane snage. Oružanim snagama koje su kasnije postale vojska Republike Srpske (VRS) u Bosni i Hercegovini zapovijedali bi oficiri bivše JNA. Tako je ta nova armija naslijedila i oficire i ljudstvo iz JNA kao i značajne količine oružja i opreme, uključujući 300 tenkova, 800 oklopnih transportera i preko 800 komada teške artiljerije. Ostatak bivše JNA postaće vojska nove Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), poznata kasnije kao VJ.

115. Formalno povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine izvršeno je 19. maja 1992; VRS je zapravo bila proizvod raspada stare JNA i povlačenja njenih nebosanskih dijelova u Srbiju. Međutim, većina komandanata jedinica bivše JNA, ako ne i svi, skoro svi Srbi, koji su se 18. maja 1992. sa svojim jedinicama našli na dužnosti u Bosni i Hercegovini, ostali su na dužnosti kao komandanti svojih jedinica tokom 1992. i 1993. ne vraćajući se u Srbiju, bez obzira da li su porijeklom bili bosanski Srbi ili ne. Ovo je vrijedilo i za većinu oficira i podoficira. Iako su tada formalno bili pripadnici VRS, a ne bivše JNA, nastavili su primati plate od vlade Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), a penzije od te vlade dobijali su i oni koji su s vremenom penzionisani. Na sastanku oficira zaduženih za logistiku general Đorđe Đukić, tada u VRS, ali do 18. maja 1992. načelnik štaba tehničke uprave JNA u Beogradu, objavio je da će svi aktivni pripadnici na službi u VRS nastaviti primati plate od savezne vlade iz Beograda, koja će nastaviti finansirati VRS kao što je to činila i sa JNA, sa istim brojnim stanjem oficira kakvo je zabilježeno 19. maja 1992. Oružje i oprema kojim je bila naoružana nova VRS bili su oni isti koje su jedinice imale dok su bile u sastavu JNA. Poslije 18. maja 1992. oružane snage Bosne i Hercegovine nastavile su se snabdijevati iz Srbije.

116. General Kadijević je o ulozi JNA u Bosni i Hercegovini rekao: "jedinice i štabovi bivše JNA činili su kičmu vojske Srpske Republike (Republika Srpska), sa sve oružjem i opremom". Takodje je dodao: "prvo je JNA, a zatim armija Republike Srpske koju je JNA postavila na noge, pomogla da se oslobode srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvore povoljni vojni preduslovi za ostvarivanje interesa i prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini političkim sredstvima..." (Dokaz Tužilaštva broj 30)

117. Vrijedi napomenuti da je u svom izvještaju od 3. decembra 1992. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija spomenuo događaje oko JNA i njeno navodno povlačenje iz Bosne i Hercegovine, zaključivši: "Iako se JNA potpuno povukla iz Bosne i Hercegovine, zajedno sa opremom ostavljeni su njeni bivši pripadnici bosanskog srpskog porijekla da čine vojsku Srpske Republike". [27]

118. Uprkos objavljenom povlačenju JNA iz Bosne i Hercegovine u maju 1992, aktivni elementi nekadašnje JNA, sada prekršteni u VJ, sarađivali su sa VRS u Bosni i Hercegovini. Posebno su u Bosni i Hercegovini i nakon povlačenja u maju 1992. ostali vazduhoplovci i avioni koji su sarađivali sa VRS tokom 1992. i 1993. Bivši komandant 2. vojne oblasti JNA, sa sjedištem u Sarajevu, general Ratko Mladić, postao je komandant VRS nakon objavljenog povlačenja JNA iz Bosne i Hercegovine.

119. Početkom 1992, poslije neprijateljstava na području Mostara u Bosni i Hercegovini 1991, JNA je poduzela brojne napade na druga područja u Bosni i Hercegovini. Tokom aprila 1992. takvim napadima osvojeni su mnogi gradovi i mjesta. Podgorički korpus bivše JNA i sadašnje VJ većim dijelom 1992. ostao je u Bosni i Hercegovini pod komandom generala Momčila Perišića i učestvovao u ubijanju Muslimana i Hrvata na području Mostara. Taj korpus iz Crne Gore ostao je u Bosni i Hercegovini tokom ljeta i jeseni 1992, sve do septembra te godine. General Perišić kasnije je postao Vrhovni komandant Vojske Jugoslavije.

120. Banjalučki korpus, 5. korpus bivše JNA, postao je sastavni dio VRS u Bosni i Hercegovini i nazvan je 1. krajiški korpus, ali mu je komandant ostao isti, general-potpukovnik Talić. Ako isključimo pozadinske trupe, korpus je imao oko 100.000 ljudi, u odnosu na mirnodopsko stanje od 4.500 ljudi. Oslanjao se na istu logistiku kao i dok je bio korpus u JNA, na pozadinsku bazu u Banja Luci, koja je, kao i za vrijeme JNA, imala istog komandanta, pukovnika Osmana Selaka, koji je dao iskaz pred Pretresnim vijećem. Jedinice ovog korpusa učestvovale su u napadu na gradić Kozarac 24. maja 1992. Jedinice su snabdijevane hranom i municijom iz te pozadinske baze, iste logističke baze iz koje se korpus snabdijevao dok je bio u sastavu JNA.

121. Neposredno prije napada na Kozarac, u izjavi od 12. maja 1992, Komisija visokih funkcionera Savjeta za bezbjednost i saradnju u Evropi objavila je da se agresija na Bosnu i Hercegovinu nastavlja "nemilosrdnim napadom na Sarajevo i neprekidnim borbama na drugim mjestima, uz upotrebu vazduhoplovstva i teškog naoružanja JNA" (Dokaz Tužilaštva broj 77), zaključivši da to jasno pokazuje kršenje obaveza preuzetih od strane vlasti u Srbiji i od strane JNA.

122. Osnivanje srpskih autonomnih oblasti i sve što je uslijedilo bilo je jedino moguće zahvaljujući srpskoj vojnoj moći. Sukob između Srbije i Hrvatske odigrao je značajnu ulogu u podjeli Bosne i Hercegovine po nacionalnoj osnovi i time utro put za sve što će se kasnije desiti. Taj sukob, koji je poprimio formalan oblik nakon što je Hrvatska proglasila svoju nezavisnost u junu 1991, uveliko je poslužio da se pojača zategnutost između tri etničke grupe u Bosni i Hercegovini, s tim da su bosanski Srbi i Hrvati suosjećali sa svojim zaraćenim sunarodnjacima preko granice, a mnogi bosanski Muslimani nisu uopšte suosjećali sa onim što su smatrali agresivnom invazijom Srba na Hrvatsku, u kojoj je JNA podržavala hrvatske Srbe. Vlada Bosne i Hercegovine, u kojoj su dominirali Muslimani, poručila je bosanskom stanovništvu da se ne odaziva na mobilizaciju JNA, smatrajući rat srpskom agresijom u kojoj Bosna i Hercegovina ne želi učestvovati. Mnogi bosanski Srbi odazvali su se na mobilizaciju, ali vrlo mali broj bosanskih Muslimana ili Hrvata. Kasnije ćemo navesti kako je, u kombinaciji sa sličnim incidentima na drugim mjestima, JNA, koja je osamdesetih godina bila istinski narodna, savezna vojska, ubrzo postala skoro isključivo srpska, i to na svim nivoima.

123. Svojim upadom u Hrvatsku, JNA, koju je u oktobru 1991. Hrvatska proglasila invazionom silom, namjeravala je da očuva integritet srpskog naroda štiteći Srbe u pretežno srpskim dijelovima Hrvatske i, ako bude moguće, porazom Hrvatske na terenu i rušenjem hrvatske vlade. Pokazalo se da je drugi cilj izvan njene mogućnosti, iako je uspjela podržati srpske autonomne oblasti u Hrvatskoj i izvući najveći dio svog oružja i vojske iz sada već nezavisne Hrvatske. Tako se 1991. vlada Republike Bosne i Hercegovine zatekla sa područjima pod srpskom kontrolom duž svoje zapadne i sjeverne granice, u oblastima koje su dotad bila hrvatska teritorija, i sa jakim, teško naoružanim snagama JNA smještenim u samoj Bosni i Hercegovini.

124. Ulazak mnogobrojne vojske JNA, koja se povlačila iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, unio je veliku zategnutost. Početkom 1992. u Bosni i Hercegovini bilo je oko 100.000 vojnika JNA sa preko 700 tenkova, 1.000 oklopnih transportera, mnogo teškog naoružanja, 100 aviona i 500 helikoptera, sve pod komandom Generalštaba JNA u Beogradu. Vlada Republike Bosne i Hercegovine, još uvijek nominalni predstavnik sve tri nacionalne skupine, a koja još nije bila proglasila svoju nezavisnost, bila je suočena sa dva velika problema: problemom nezavisnosti i problemom odbrane, koji su obuhvatali kontrolu nad mobilizacijom i operacijama oružanih snaga. U aprilu 1992. uz nezavisnost je došlo osnivanje vlastitog štaba odbrane, a u julu je službeno osnovala vlastitu vojsku. SDS se distancirala od zakonodavnih tijela i vlade nezavisne Bosne i Hercegovine i osnovala nezavisnu srpsku vladu Republike Srpske.

125. Jedna od neposrednih posljedica pred najavljeno povlačenje JNA 19. maja 1992. bilo je to da su Srbi preuzeli svu upravnu vlast u područjima pod svojom kontrolom. Dalje, između marta i maja 1992. JNA je napala i zauzela nekoliko područja koja su sačinjavala glavne ulazne tačke u Bosnu ili su se nalazila na glavnim logističkim i komunikacionim linijama, kao što su Bosanski Brod, Derventa i Bijeljina, Kupres, Foča i Zvornik, Višegrad, Bosanski Šamac, Vlasenica, Brčko i Prijedor. Prvi napad izvršen je na Bosanski Brod 27. marta 1992. Istovremeno je došlo do sukoba u Derventi. U Bijeljini se desio incident 2. aprila, a istih dana i u Kupresu. To je bilo neposredno prije no što je Evropska Zajednica priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine 7. aprila 1992, a retroaktivno od 6. marta 1992. U Bosanskom Šamcu je 4. odred JNA ušao u grad, presjekao telefonske veze i pucao po gradu. Bilo je nešto otpora od strane ne-Srba, koji je ubzo ugušen dolaskom tenkova i oklopnih vozila JNA. U Vlasenici je sukob počeo 22. aprila, kada je policijsko vozilo prolazilo ulicama i putem razglasa tražilo predaju svog oružja. Snage JNA preuzele su sve vitalne funkcije u gradu, uključujući opštinu, banku, poštu, policiju i zgradu suda, a bilo je prisutno veoma mnogo uniformisanih ljudi, kao i nekih lokalnih Srba sa oružjem. Dana 29. aprila 1992. Prijedor je zauzet bez prolijevanja krvi, kao što se navodi kasnije, a 30. aprila 1992. srpske snage su digle u zrak dva mosta u Brčkom. Dana 19. maja 1992. najavljeno je povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine, ali je VRS nastavila sa napadima.

126. Preuzimanje vlasti od strane vojske uglavnom je praćeno granatiranjem, snajperskim napadima i sakupljanjem ne-Srba sa područja. Posljedica ovakve taktike često je bila pogibija civila i bijeg ne-Srba. Zatim su preostali ne-Srbi prisiljavani da se okupe na sabirnim mjestima u gradovima kako bi bili protjerani sa tog područja. Brojni ne-Srbi su zatvarani, premlaćivani i prisiljavani da pjevaju četničke pjesme, oduzimane su im dragocijenosti, a sve je to praćeno raširenim uništavanjem lične imovine i nekretnina.

B. Opština Prijedor

1. Značaj opštine Prijedor

127. Opština Prijedor bila je značajna za Srbe zbog toga što je predstavljala dio kopnenog koridora koji je spajao srpska područja u hrvatskoj Krajini na zapadu sa Srbijom i Crnom Gorom na istoku i jugu. Važnost područja odražava se u izjavi Osmana Selaka, Muslimana koji je do jula 1992. bio pukovnik u JNA. Dana 18. maja 1992. on je prisustvovao sastanku sa general-potpukovnikom Talićem, komandantom 5. korpusa. Na tom sastanku odbor Kriznog štaba Autonomne oblasti Krajina zahtijevao je cestovni koridor od Banja Luke prema Srbiji, za koji je rečeno da je od suštinske važnosti za snabdijevanje jedinica vojske Republike Srpske, budući da je to jedina kopnena veza između zapadne Bosne i Srbije. Koridor je bio posebno potreban zbog unošenja materijalno tehničkih sredstava, uključujući i naoružanje, iz Srbije.

128. Prije preuzimanja, opština Prijedor bila je etnički relativno miješano područje, iako je sastav stanovništva pokazivao laganu ali značajnu promjenu u desetogodišnjem razdoblju od 1981. do 1991. godine. Prema popisu stanovništva iz 1981, Srba je bilo 5% više nego Muslimana, dok se u 1991. taj omjer promijenio u korist Muslimana, koji su tad bili većinsko stanovništvo na opštini. Od ukupno 112.000 stanovnika, 49.700 (44%) bili su Muslimani, oko 40.000 (42,5%) Srbi, dok su ostatak sačinjavali Hrvati (5,6%), Jugoslaveni (5,7%) i stranci (2,2%). Tako su Muslimani predstavljali najveću etničku skupinu u opštini, dok su u većini opština oko Prijedora Srbi bili većinsko stanovništvo.

129. Prije izbijanja rata, razne etničke skupine u opštini Prijedor složno su živjele u zajedništvu, uz limitirane znakove podjele. Bilo je dosta mješovitih brakova i prijateljstava koja su premošćavala etničke granice. Jedan svjedok opisao je odnose u Prijedoru kao simbol "bratstva i jedinstva bivše Jugoslavije uopšte, jer u poređenju sa drugim gradovima u Bosni i Hercegovini ovdje nije bilo većih međunacionalnih sukoba". Međutim, u okolnim područjima, gdje su skupine ponekad bile više izolirane i homogene, ostao je izvjestan prezir prema drugim etničkim skupinama.

130. Postojeća zategnutost pogoršana je propagandom i političkim manevrima, sredstvima koja je Milošević zagovarao kako bi ravnotežu snaga u bivšoj Jugoslaviji promijenio u korist Srbije. Već smo spomenuli propagandnu aktivnost u opštini Prijedor, ali vrijedi ponoviti iskaz Muharema Nezirevića, Muslimana i bivšeg glavnog urednika prijedorskog radija. On je svjedočio o tome kako su dvojica novinara Radio Prijedora, koji su bez njegovog odobrenja otišli da izvještavaju o ratu, pokupljeni oklopnim vozilom i vraćeni sa fronta u uniformama. Nezirević tvrdi da njihovi izvještaji nisu bili objektivni; Hrvate su nazivali ustašama koji prijete da će napraviti vijenac od prstiju srpske djece. Novinari su ipak uspjeli objaviti svoje izvještaje. Dalje je izjavio da su skoro svi zaposleni u radio stanici bili Srbi, koji su naposljetku počeli da ignoriraju njegove naloge, tako da ih je, dok je još imao odgovornost, jedino mogao kontrolisati ograničavajući im vrijeme emitovanja. Takva propaganda postajala je sve djelotvornija, budući da pojedinci u opštini Prijedor već u proljeće 1992. nisu više mogli primati TV programe iz Sarajeva, već jedino one iz Beograda, Novog Sada, Banja Luke i sa Pala. Kao što smo već rekli, takva propaganda imala je polarizirajući utjecaj širom bivše Jugoslavije, a opština Prijedor nije bila izuzetak. U ovakvoj situaciji osnovane su i nastavile da rade političke stranke u Prijedoru, kao i u ostatku Jugoslavije.

131. Prema izjavi Mirsada Mujadžića, predsjednika opštinskog odbora SDA u Prijedoru od njegovog osnivanja u avgustu 1990, bilo je nekoliko pokušaja saradnje sa ostalim strankama u vremenu do 18. novembra 1990, kada su održani izbori za opštinsku skupštinu u Prijedoru. U tu svrhu održan je jedan zajednički miting, ali je lokalno rukovodstvo SDS oštro kritikovano zbog svog učešća, što je zaustavilo svaku daljnju saradnju. SDA je takođe predložila zajednički plakat za izbore sa porukom "Živjeli smo i dalje ćemo živjeti zajedno", sa namjerom da pokaže da su skladni međunacionalni odnosi mogući u novoj demokratiji. Na plakatu se srpski simbol nalazio između hrvatskog i muslimanskog. HDZ je pozitivno reagovala i postavila plakate u područjima gdje su dominirali Hrvati. SDS, koja je usmeno prihvatila plakat, odbila je da ga istakne u srpskim područjima. U etnički mješanim zajednicama Muslimani su postavili plakate, ali su ih srpski aktivisti cijepali. Kao što smo već rekli, s približavanjem izbora SDS nije skrivala svoju podršku Miloševićevoj politici, uključujući i pjevanje nacionalističkih srpskih pjesama na mitinzima i širenje propagande koja je promovisala mržnju prema ne-Srbima. SDA je i službeno i nezvanično upozoravala rukovodstvo SDS na ovakvo ponašanje, ali im je rečeno da to nije službena politika nego ponašanje nekolicine neodgovornih pojedinaca. S približavanjem izbora, srpska propaganda je postajala sve žešća.

132. U prijedorskoj skupštini opštine, za koju su održani izbori u novembru 1990, bilo je 90 mjesta, a opština Prijedor dijelila se na pet glasačkih jedinica. Svaka stranka imala je na listiću ukupno 90 kandidata. Nakon izbora, SDA je dobila 30 mjesta, SDS 28, HDZ 2, a 30 mjesta su dobile druge stranke, takozvane opozicione stranke, kao što su Socijaldemokrati, Savez liberala i Reformske snage. Kao pobjednička stranka, SDA je imala pravo da prva odabere ljude za ključne funkcije vlasti i da oformi organe vlasti na nivou opštine. U tom smislu, vođe SDA, HDZ i SDS donijele su odluku na nivou republike da se opozicione stranke isključe iz formiranja vlade. Tako je, prema tvrdnji SDA, ako bi se postupilo prema rezultatima izbora SDA imala pravo da imenuje ljude na 50% funkcija, dok bi SDS i HDZ imale pravo na preostalih 50%. SDS je, međutim, insistirala na 50% mjesta za sebe. Vođeni su pregovori, uključujući i improvizovani sastanak između Srđe Srdića, predsjednika prijedorskog opštinskog odbora SDS, Radovana Karadžića, predsjednika SDS, i Mirsada Mujadžića, predsjednika opštinskog odbora SDA Prijedor. Radovan Karadžić je savjetovao lokalnom SDS da nađu rješenje i stranke su se konačno dogovorile da će SDS dobiti 50%, a da će SDA dati HDZ jedan dio od svojih 50%. Ovaj dogovor postignut je u Skupštini opštine u Prijedoru u januaru 1991. Kao posrednik, tom sastanku prisustvovao je i Velibor Ostojić, tadašnji vršilac dužnosti ministra za informacije u vladi Republike Bosne i Hercegovine i jedan od Karadžićevih povjerenika.

133. Nakon postizanja dogovora, iskrsle su poteškoće između SDA i SDS oko podjele važnih funkcija u organima vlasti, iako je bilo dogovoreno da će i predsjednik opštine Prijedor i načelnik milicije biti iz SDA. Bilo je još šest važnih funkcija u miliciji, koje su uzeli Srbi. Odbijeni su svi argumenti za etničku ravnotežu na tim funkcijama, kao i na drugim funkcijama u društvenim i privatnim firmamaa i institucijama. SDS je uporno podržavala svoje kandidate i štitila tadašnje stanje, po kojem su Srbi držali oko 90% funkcija u finansijskim institucijama, te društvenim i javnim preduzećima.

134. U podržavanju stvaranja velike Srbije, koja je iz teorije počela prelaziti u stvarnost nakon izbora 1990, SDS je brzo počela osnivati zasebne strukture vlasti. U Prijedoru je SDS, prema uputama centralne SDS, potajno osnovala odvojenu srpsku skupštinu, čiji je prvi predsjednik bio zamjenik predsjednika zvanične skupštine opštine, kao i odvojenu miliciju i jedinicu službe bezbijednosti, koje su bile u bliskoj vezi sa srpskim funkcionerima izvan opštine. To se dogodilo oko šest mjeseci prije preuzimanja grada Prijedora, a njihovo postojanje skrivano je od ne-Srba. Planiranje preuzimanja, koje je obuhvatalo i osnivanje srpskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP), odvijalo se u kasarni u Prijedoru uz učešće svih zaposlenih Srba iz legitimnog SUP-a u Prijedoru. U ovu pripremu uključeno je i neovlašteno vraćanje nezakonitog oružja zaplijenjenog od Srba i pomaganje srpske vojske u zaobilaženju kontrole pri ulasku u kasarnu u Prijedoru.

135. Veza između zasebnih srpskih struktura vlasti u Prijedoru i onih izvan Prijedora postala je očita kada se srpska skupština u Prijedoru priključila Autonomnoj regiji Krajini, dijelu Republike Srpske koji je SDS smatrala dijelom buduće "nove Jugoslavije". Srpsko rukovodstvo kasnije je priznalo da je preuzimanje unaprijed planirano i da je predstavljalo dio koordinirane akcije. Otprilike godinu dana kasnije, načelnik milicije je u razgovoru za Kozarski vjesnik izjavio da je milicija "blisko sarađivala" sa vojskom i političarima, te da je primao upute iz štaba milicije u Banja Luci i iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, jer je to bila združena akcija političara, milicije i vojnih vlasti. (Dokazni predmet Tužilaštva broj 92)

136. Na političkom planu, posljednji sastanak Skupštine opštine Prijedor prije preuzimanja bio je vrlo buran. SDS je htjela ostati sa Srbijom kao dio Jugoslavije, naglašavajući da svi Srbi trebaju ostati u jednoj državi. Zbog ovog neslaganja sa ne-Srbima, koji su željeli da se povuku iz federacije, SDS je predložila podjelu opštine Prijedor. Proglasila je 70% teritorije srpskom i objavila kartu na kojoj je opština podijeljena između Srba i Muslimana. Muslimanima su dodijeljena okolna sela i dio grada Prijedora u kojem su živjeli uglavnom Muslimani, dok je centralni dio grada Prijedora, uključujući sve institucije i skoro svu industriju, bio rezerviran za Srbe. Muslimani su se bunili, s tim da je predsjednik lokalnog SDA predložio da izvjesna područja, uključujući i sam grad Prijedor, ostanu neutralna, naglašavajući da bi stvarno provođenje takve podjele u svakom slučaju bilo veoma teško zbog velike izmiješanosti raznih etničkih grupa.

137. Dana 30. aprila 1992. SDS je bez prolijevanja krvi zauzela grad Prijedor, uz pomoć vojnih i policijskih snaga. Samo preuzimanje izvršeno je u ranim jutarnjim satima, kada su naoružani Srbi zauzeli položaje na kontrolnim punktovima po cijelom Prijedoru, sa vojnicima i snajperistima na krovovima glavnih zgrada. Vojni položaji vidjeli su se po cijelom gradu, a srpska zastava sa četiri ćirilićna slova "s" vijorila se na zgradi opštine. Vojnici JNA, u raznolikim uniformama, zauzeli su sve najvažnije institucije, kao što su radio stanica, dom zdravlja i banka. Ušli su u zgrade, izjavili da su preuzeli vlast i objavili da mijenjaju naziv opštine Prijedor u "Srpska opština Prijedor". Muharem Nezirević, u to vrijeme glavni urednik Radio Prijedora, pozvan je u radio stanicu rano ujutro 30. aprila 1992. Kada je došao, radio stanicu je bila opkolila vojska, a Milomir Stakić, koji je prije preuzimanja bio potpredsjednik skupštine opštine, a zatim je postao predsjednik skupštine srpske opštine, preko radija je objasnio šta se dogodilo i šta SDS namjerava uraditi sa opštinom Prijedor.

138. Izgovor za preuzimanje bio je telefaks koji je 29. aprila 1992. prenijela beogradska televizijska stanica, u smislu da je vođa teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine dao instrukcije lokalnim teritorijalnim odbranama da napadaju i ometanju JNA za vrijeme povlačenja iz te Republike, iako su vlasti iz Sarajeva odmah izjavile da je faks lažan i javno ga demantovale. Uprkos ovoj prividnoj spontanosti, de facto srpske vlasti Prijedora, uključujući Milomira Stakića, jasno su izjavile da preuzimanje nije bilo spontana reakcija na telefax nego završna faza dugo pripremanog plana.

139. Osnovan je lokalni Krizni štab (Krizni štab Prijedor), koji je proveo niz odluka Kriznog štaba ARK. Pored restrikcija vezanih za život ne-Srba, o kojima ćemo govoriti kasnije, odmah je uspostavljena kontrola nad dva lokalna sredstva za javno informisanje, Radio Prijedorom i Kozarskim vjesnikom, kojima je širenje propagande od tada postalo glavna funkcija. Štab je takođe bio zadužen za mobilizaciju, te su do sredine maja 1992. skoro svi Srbi mobilizirani ili u redovnu vojsku, ili u rezervu ili u miliciju. Istovremeno su upućivani i pozivi na predaju oružja, koji su, iako upućeni stanovništvu uopšte, provođeni samo prema Muslimanima i Hrvatima, od kojih se većina odazvala iz straha od kazne. Istovremeno je mobilizacija Srba omogućavala distribuciju oružja srpskom stanovništvu.

140. Kao rezultat povećane međunacionalne napetosti, razne grupe postavljale su blokade na cestama i kontrolisale ih. Jedna takva muslimanska blokada nalazila se u Hambarinama, a incident koji se tamo odigrao 22. maja 1992. poslužio je kao izgovor za napad srpskih snaga na to područje. Jedan automobil kojim je upravljao Hrvat i u kojem su se nalazila četiri uniformisana Srbina, koji su možda bili pripadnici neke paravojne jedinice, zaustavljen je na kontrolnom punktu i putnicima je naređeno da predaju oružje. Izgleda da su odbili, te je došlo do pucnjave, u kojoj su ubijena dva Srbina i jedan Musliman. Nakon incidenta, krizni štab opštine Prijedor objavio je putem prijedorskog radija ultimatum stanovnicima Hambarina i okolnih sela da vlastima u Prijedoru predaju ljude koji su bili na kontrolnom punktu, kao i sve oružje. U ultimatumu je rečeno da će, ako se zahtjev ne ispuni do sljedećeg dana u podne, uslijediti napad na Hambarine. Vlasti u Hambarinama odlučile su da ne ispune uslove ultimatuma, te su nakon isteka roka Hambarine napadnute. Nakon nekoliko sati artiljerijskog granatiranja, srpske oružane snage ušle su u ovo područje uz podršku tenkova i drugog naoružanja, a nakon kratke sporadične borbe lokalne vođe sakupile su i predale većinu oružja.

141. Do tada su mnogi stanovnici već pobjegli u druga područja pod muslimanskom ili hrvatskom vlašću, krećući se ka sjeveru, prema drugim selima, ili ka jugu, prema šumi, koja je takođe granatirana. Jedan broj stanovnika naposletku se vratio u Hambarine, tada već pod srpskom kontrolom, iako samo privremeno, jer je 20. jula 1992. došlo do posljednjeg većeg čišćenja opštine, kada je iz Hambarina i obližnje Ljubije etnički očišćeno oko 20.000 ne-Srba.

142. Nakon preuzimanja Prijedora došlo je do zategnutosti između novih srpskih vlasti i Kozarca, u kojem se nalazila velika koncentracija muslimanskog stanovništva opštine Prijedor. U širem području Kozarca živjelo je oko 27.000 ne-Srba, a od 4.000 stanovnika gradića Kozarca, 90% su bili Muslimani. Kao posljedica ove zategnutosti, etnički mješane kontrolne punktove su dopunjavali i kasnije ih zamijenili srpski kontrolni punktovi postavljeni na raznim mjestima širom područja Kozarca, kao i neslužbena stražarska mjesta koja su uspostavili naoružani muslimanski građani.

143. Vođeni su pregovori između delegacije građana Kozarca i Kriznog štaba opštine Prijedor, ali bezuspješno. Dana 22. maja 1992. isključene su telefonske linije i postavljena je blokada Kozarca što je veoma otežavalo ulazak i izlazak iz Kozarca. Teritorijalnoj odbrani Kozarca upućen je ultimatum kojim se tražilo da se TO Kozarca i milicija obavežu na lojalnost i priznaju podređenost novim vlastima u srpskoj opštini Prijedor, te da predaju svo oružje. Proširile su se glasine o egzodusu Srba iz Kozarca. Oko dva sata poslijepodne 24. maja 1992, nakon što je u podne istekao ultimatum i nakon objave putem prijedorskog radija, napadnut je Kozarac. Napad je započeo teškim granatiranjem, nakon čega je uslijedio prodor tenkova i pješadije. Nakon granatiranja srpska pješadija je ušla u Kozarac i počela paliti kuće jednu za drugom. Objavljeno je da je do 28. maja 1992. uništeno oko 50% Kozarca, dok je preostala šteta nastala u razdoblju između juna i avgusta 1992. Nakon što je grad očišćen od stanovnika, kao i u ostalim pretežno muslimanskim područjima, vojnici su krali i pljačkali sve dok Kozarac, prema opisu nekoli