|
* * *
Sarajevo-Granata u operacionoj sali
Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece
--------------------------------------------------------------------------------
Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.
O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.
Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.
Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."
Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.
"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.
Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.
Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.
Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.
Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?
"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.
Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"
Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.
I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare.
* * *
SARAJEVSKI MARLBORO
Miljenko Jergović ("Durieux", Zagreb, 1994, ISBN 953-188-016-6) [excerpt, pages 133-137]
WHO WILL BE THE WITNESS
Biblioteka
Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.
U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš…
***
Teatar u ratnom Sarajevu 1992 – 1995.
Davor Diklić
Sarajevski reditelj Davor Diklić posvetio je knjigu Teatar u ratnom Sarajevu 1992 - 1995. svojoj sestri, čuvenoj sarajevskoj glumici Jasni Diklić, i svom gradu Sarajevu. Knjigu su 2004. godine izdali Kamerni teatar 55 iz Sarajeva i Most Art iz Zemuna. Knjiga je napisana da se ne zaboravi da se Sarajevo branilo i kulturom.
U odličnom predgovoru autor daje osnovne podatke o kulturnim zbivanjima u ratnom Sarajevu i uslovima pod kojima su umetnici živeli i radili.
Citat: "Okupatorski obruč oko Sarajeva bio je dug 62 kilometra, sa 1.600 komada teške artiljerije i 12.000 vojnika, koji su na grad i njegove stanovnike ispalili više od dva miliona granata raznih kalibara - što znači u prosjeku oko 1.000 dnevno ili 1,5 svakog minuta. Ove granate zajedno sa snajperskom vatrom, ubile su 10.615 i ranile 61.136 građana Sarajeva. Ubijena su 1.602 djeteta a 14.947 je ranjeno. Agresor je od samog početka napada na Sarajevo rušio i palio najznačajnije kulturne, istorijske, privredne i sportske objekte. U maju 1992. godine gorio je Orijentalni institut a u avgustu iste godine sarajevska Vijećnica. Uništenju su bili izloženi Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, džamije, zgrade mnogih fakulteta, bolnice, porodilište, olimpijski kompleks Zetra i tako dalje, i tako dalje, a da ne govorimo o stambenim zgradama. Sarajlije su uz najminimalnije količine, a vrlo često i bez vode, hrane, struje, gasa, grijanja i svih drugih osnovnih potreba, provele gotovo četiri godine ili 42 mjeseca ili 168 sedmica ili 1.275 dana. (...) U tom periodu u okruženju patnje i smrti, pod stalno prisutnim granatama i snajperskim mecima, u Sarajevu su se dogodila 3.102 umjetnička i kulturna događaja ili u prosjeku 2,5 na dan. Sarajevska filharmonija izvela je 48 koncerata u Sarajevu i Evropi.
Sarajevski gudački kvartet je 5. februara 1994. godine, na dan kada je u masakru na Markalama 66 ljudi poginulo i 197 ranjeno, izveo svoj stoti koncert i nastavio sa stalnim koncertima do kraja rata. (...) Petnaest pisaca je ubijeno a istovremeno su objavljene 263 knjige. (...) Iako je 18 likovnih umjetnika stradalo, u ratu su se konstantno održavale izložbe kojih je bilo 177 u šest improvizovanih galerija. (...) Napravljeno je 156 dokumentarnih i kratkih filmmova, bez obzira što je 10 filmskih radnika poginulo. Gotovo na samom početku rata Festival MESS (Male eksperimentalne scene Sarajevo) pokrenuo je Internacionalni filmski festival. Kada su novinari pitali Harisa Pašovića: ‘Zašto filmski festival za vrijeme rata?’ On je odgovarao: ‘A zašto rat za vrijeme festivala?!’"
U sarajevskim pozorištima su postavljene 182 premijere sa preko dve hiljade predstava a videlo ih je preko pola miliona građana Sarajeva. Bilo je još bezbroj drugih umetničkih i kulturnih događaja koje su organizovali kulturni centri i društva, Festival Sarajevska zima, Fama, La Benevolencija i drugi. Četiri teatra, Internacionalni teatarski festival MESS, Akademija scenskih umetnosti i Sarajevo Film Festival su za gotovo četiri godine rata uspeli da pomognu mnogim građanima Sarajeva da se održe kao ljudi, dajući im snagu i ispunjavajući ih dostojanstvom i pomažući im da nekako prežive tu jezivu svakodnevicu. Sarajevski glumci su svoje predstave igrali skoro 200 puta pred borcima na prvoj liniji fronta, obilazili su decu u obdaništima i po bolnicama, glumili po skloništima, igrali predstave za izbeglice. Kamerni teatar 55 imao je 1.112 predstava i drugih događaja, Sarajevski ratni teatar SARTR 526, Pozorište mladih 336 i Narodno pozorište 183.
U kakvim su neljudskim uslovima stvarali i radili i šta ih je pokretalo na takav herojski rad, svedoče (knjiga i nosi podnaslov Svedočanstva) sarajevski glumci, reditelji, scenografi , novinari, profesori. Njih ukupno trideset troje.
***
Spomenar
Mirza Idrizovic
....Vec dvadeset dana nemamo struje i vode. Rano je. Oblacim mnostvo dzempera i carapa.. Radim gimnastiku. Silazim na Obalu. Nailazi Meho Zaimovic. Ide po vodu. Koracamo uz Miljacku. Nigdje nikoga. Ne mislimo na snajperiste. Jezimo se kad prolazimo pored razrusene Poste. Neko je posjekao lipe ispred «Dva ribara». Gradimir Gojer mi kaze da je umro Miodrag Zalica. Spustam se u Miljacku improvizovanim stepenicama. Bistra je. Uzimam lijep direk i nosim kuci. Pomaze mi komsija Miro Franjkovic da iscijepam dragocjenu lovinu.
Vatra pucketa. Zlatina majka Samija mi kaze da imamo malo namirnica i vrlo malo ulja. Mislim na Zalicu.
Smrzavam se na Televiziji. Dajem intervju nekom njemackom novinaru. Snimatelj Tonci Vidos mi rece da ima vode u stolariji. Razgovaram sa majstorom Tufom, kojeg odavno nisam vidio. Tocim vodu u veliki kanister. Pricamo o Miodragu Zalici. Samo stari radnici Televizije znaju ovaj prostor. Neko vrijeme tu je bio restoran. Sastajali smo se za stolom u uglu : Veljo Stojanovic, Miodrag Zalica, Milan Bilbija, Jan Beran i ja. Veljo je davno preminuo. Bilbi je otisao u Lepetane.O Janu slabo cujem, a Zalac je umro na Ilidzi.
Idem studenom ulicom, pustom i razrusenom, i mislim na Kafkine rijeci « Kao pas», rece K,» i cinilo se kao da je stid u njemu jaci od smrti.»
Komemoracija u Kamernom teatru.
Ne zna se kojeg je dana umro.
Kaca Doric cita divan Zalcev tekst.
Grado Gojer govori o Miodragu.
Dugo cutimo u slavu Miodraga Zalice. Zalice pjesnika, dramskog pisca, boema, pijanca, oca Pjera i Nine, Kikinog muza i naseg drugara.
Mislim na njegove drame, pjesme, radio i televizijske emisije.
Mislim o njegovom osobenom humoru kojem smo se toliko radovali.Idem pustim, ranjenim, razorenim, Zalcevim Sarajevom i ponavaljam :» Abilona je dolazila na njegov grob, dok je njegov grob jos bio ziv i dok je bila ziva Abilona.»
Nisam siguran da tacno izgovaram stihove, ali jezivo zvuce u praznim ulicama kojima smo nekada ludovali.
Sastajem se sa Zlatom u « Klubu Sarajeva», kod Beska i Omera. Dolazim do sanka i narucujem pice. Za sankom su na redu vojna pitanja. Svi su generali. Demobilisem se, jer meni kao obicnom redovu nije mjesto u oficirskom koru.
Pijemo caj, tri hiljade bonova.
Curi sjeta, tuga i bezizlaz.
Volimo ovo mjesto jer ima puno svjetlosti. Gazde su vrlo ljubazni i docekni.
Povremena pucnjava.
Mislim na Zalicu. Prvi put sam ga vidio prije mnogo godina na jednoj knjizevnoj veceri. Ucestvovali su: Izet Sarajlic, Dara Sekulic, Esad Velic, Luka Pavlovic, Najo Kurt i Miodrag Zalica. Upravo je bila izasla iz stampe Zalicina knjiga « Trznice sna». Recitovao je stihove : « Plavo ulazi u granje...» Ponovo smijeh. Njegovo tamno kvadraticno lice ostalo je potpuno mirno. Ponovio je: « Plavo ulazi u granje...» Opet smijeh. Opet isti stihovi i tako vise puta. Najo Kurt je podigao ruke i zamolio publiku da prestane da se smije, jer ce Miodrag uporno ponavljati stihove. Zavladala je tisina. Zalac je krenuo : « Plavo ulazi u granje...» Tajac. Zastao je. Cekao. Kazao je pjesmu do kraja. Aplauz. Kao sto znate, pjesma je lijepa i publika je to osjetila.
Tih godina procuo se kao moderan literata i boem.Njegova pjesma « Huni» govorila se po parkovima, kafanama, na recitalima i ljubavnim sastancima. Sirile su se glasine o njegovom vulkanskom talentu, a prepricavale anegdote i nestasluci. Prestao je da objavljuje poeziju i okrenuo se pozoristu. Teatar je paklena rabota. Ko ude u tu carobnu kutiju nema mu povratka. Napadali su ga i hvalili. « Evropska trava « je bezocno i nepravedno kritikovana, a « Zagrljenici» postali su kriticarski hit i komad u modi. On je uporno pisao. Prevodili su mu komade i uspjesno igrali u inostranstvu. On je uporno pisao. Postao je slavan u Poljskoj, gdje su mnogo voljeli i rado igrali njegove komade. Govorio mi je da najvece uvazavanje zasluzuje Spanac Lope de Vega, koji je napisao stotine pozorisnih komada, a uporno citirao drugog spanskog velikana Kalderona de La Barku da « sanjati budan moze biti isto toliko znacajno kao i pravi snovi.»
Njegovi komadi nisu pisani kao izvjestaj iz svakodnevnice. Daleko su od svake dokumentarnosti. Teatar Miodraga Zalice je svijet za sebe, koji je on izmislio i egzistira u okviru njegovih pravila daleko od regionalne i nacionalne odredenosti. Nije to kosmicka osamljenost, a ni univerzalna hladna istina o ljudskoj egzistenciji. Teatar Miodraga Zalice sagradio je sanjar mastovit i nerealista koji prezire klasnu , politicku i svaku drugu prozaicnu sukobljenost.
Godinama smo radili zajedno u istom programu televizije. Radio je svoj posao, ne mjesajuci se ni u sta.Znao je upitati kolegu Milana Andrica : « Koja je danas , godina»?
Da bi se odvojio od svijeta, posvetio snu i negiranju podmukle realnosti, bila mu je potrebna prividna odsutnost, koje je ponekad bila realnija od uobicajene prozaicnosti. Jednom prilikom vodila se rasprava o teskim dogadajima u nasoj stvarnosti. Zalac je listao neke papire, naizgled potpuno odsutno. Iznenada je poceo da prica:
« Tacno 12. oktobra 1936. godine bila je neka svetkovina Univerziteta u Salamanki. U klupama,pored studenata i falangista u plavim kosuljama spanjolskih fasista, uz filozofa Unamuna kao rektora, sjedili su i nadbiskup Salamanke , gospoda Karmen Franko i general Astrai, koji je odrzao agitorski govor. Govor su prekidali fasisti povicima Viva la muerte ( Zivjela smrt ).
Javio se Unamuno i rekao:
« Cuo sam jedan morbidan uzvik, bez ikakvog smisla: Zivjela smrt! I ja koji sam proveo zivot praveci paradokse koji su izazivali srdzbu onih koji ih nisu razumjevali, u svojstvu strucnjaka za te stvari, moram da kazem da je ovaj barbarski paradoks za mene odvratan.
Ovaj Univerzitet je hram inteligencije, a ja sam njegov glavni svecenik. Vi skrnavite ove svete zidove. Vi cete pobijediti, jer imate vise brutalne sile. Ali nikoga necete uvjeriti...Za tako nesto bilo bi potrebno da imate nesto sto vam nedostaje : razum i pravo na vasoj strani...»
Zalac je zastao. Kao da i sada vidim tu situaciju. Iznenadenje. Uzivao je i dodao:
« Bile su to posljednje rijeci velikog filozofa, mozda gest iskupljenja bog ranijih simpatija. Umro je u kucnom zatvoru, dva mjeseca kasnije...»
Naizgled mrzovoljno, usutio je.
Vrijeme je ucinilo svoje.
Sarajevo nije veliki grad i sve se zna. Bilo je mnogo velikih fudbalera i jedan je Hase. Mnogi su se okusali u pisanju drama, a jedan je Zalac.
.."Amerikanci objavili da će Žepu, Srebrenicu i druge nepristupačne krajeve snabdijevati humanitarnom pomoći iz vazduha. Teretne avione pratiti će ratni lovci, koji će odmah reagovati ako neko puca na transport.
Hladno.Sunčano.
Umro je naš komšija Fadil Tanović.Bolovao je dugo.
Pucnjava. Opet pucnjava!
Nemamo hrane.
Pred kinom "Partizan" čitam listu sretnika, koji su dobili paket preko "Adre". Odlazim da vidim bolesnog oca, kojeg su prenijeli kod snahe Mire i brata Nedima. Otac me ne poznaje.
U malom studiju, u Danijela Ozme ulici, sa Ilijom Šimićem slikam se za emisiju "Paleta". Ispituje nas Strajo Krsmanović. Govorimo o kulturi. Parafraziram Isidoru Sekulić: "Kultura je iskusna stara dama, ona će se izvući, mene brine država Bosna i Hercegovina".
Pada snijeg.
U Kamernom teatru gledam predstavu "Grad" u režiji Harisa Pašovića. Igraju: Minka, Naca, Jasna, Ines, Kaća, Atko, Tahir, Haris i Boris.
Da bi se vratio u Sarajevo, Haris je putovao iz Subotice za Amsterdam! Iz Amsterdama za Ljubljanu, pa za Skoplje, Štokholm, Zagreb, Split, Rijeku, Zenicu, Kiseljak.
"Kiseljak", kaže Haris-"izgleda kao neko bogato holandsko mjesto! Zagreb kao Kazablanka!"
Iz Kiseljaka preko Igmana i piste u Dobrinju. Kaže "da se rodio kad je stigao u Sarajevo"
Kada je završila predstava Jasna Spajić Hadžisalihović mi kaže da u Sarajevu nestaje plina. Ljubazna Jasna nije htjela da mi kaže ranije da mi ova tužna vijest ne pokvari i ugpđaj predstave.
Gledao sam prvu predstavu Kamernog teatra u ovom prostoru. Tada se Kamerni zvao Malo pozorište. Predstava "Mladost pred sudom" Hansa Timajera u režiji Jurislava Korenića.
Bilo je to 13. marta 1955. godine. Možda sam jedini u sali, koji je prisustvovao tom događaju, a malo ih je u gradu.
Bilo je to prvo pozorište takvog tipa u zemlji. Poslije su nastali Oder 57, Atelje 212, Jazavac i zaraza je krenula.
Reditelj, te meni tako drage predstave, Jurislav Korenić Uco je bio najznačajniji poslanik, koji je radio u ovom gradu. Završio je Srednju muzičku školu, Filozofski fakultet i Kazališnu akademiju, odsjek za režiju. Govorio je jezike i pratio svjetska pozorišna događanja. Počeo je kao kontrabasista u Operi. U Sarajevu se zaposlio kao reditelj Opere Narodnog Pozorišta. Osnovao je Malo pozorište i režirao predstave.
Osnovao je Festival malih i ekspermentalnih scena Jugoslavije.
Mira Trailović mu je preotela BITEF.
Organizovao je Dramski studio.
Želio da režira film. Nisu mu dozvolili. Bio je u teatru ono što je Hase Ferhatović u fudbalu. Njegovo pozorište nazvali su Kamerni teatar 55, a njemu dali bistu u holu. Uco Korenić me naučio profesionalizmu.
Poslije predstave Harisa Pašovića "Grad" otišao sam u bife Šahovskog kluba. Proveo sam ugodno popodne u razgovoru sa Zlatom, sestrom Nagorkom, Dariom Džamonjom i Bojanom Korenićem, maestrovim sinom.
Pada snijeg i granate.
U uglu moje sobe pored prozora, koji gleda u dvorište i zabatne zidove, čamim daleko od omiljenih vidika, koji se pružaju kroz prozore sobe prema Obali vojvode Stepe. Čekam prolječe. Trudim se da mislim na stvari koje sa ratom nemaju veze.
Zlata radi dijaloge u scenariju "Bosanski rulet". Pita me za neko rješenje.
"sada upravo gledam nijemi film" kažem
"Goni se...!" uzvikuje Zlata.
"Imamo još samo malo pasulja!" reče Zlatina mama Samija.
"Daće Bog!" kaže tetka Azra.
"Bog stvara zvijezde!"-piše Samuel Goldvin-"a producenti treba da ih pronađu!"
Predveče rodle, kanisteri. Miro Franković i njegova kćerka Ana. Snijeg cijelom poduhvatu daje romantični oreol. Pucnjava ga kvari.
Noću kod Paole i Mladena Kolobarića slušamo radio. London!Pariz!Beograd!Zagreb!Sarajevo!Vašington!Moskva!
Očajni smo zbog tragedije Cerske.
Pregovori, imam utisak, tapkaju u mjestu? Ivo Boras misli da napreduju. Polemišemo. Citiram Umberta Eka:"Na kraju tunela opet trepere opasna svijetla ljevice. Možda se uskoro pojave Senilni kuriri Crvenih brigada vrbujući po zadatku čija je važnost davno prošla."
Snijeg polako pada.
Pred kućom je vrlo vidljivo zbog difuzne mjesečine i snijega koji reflektuje kao ogledalo.
Rastajemo se sa Ivom Borasom koji žuri da stigne kući prije policijskog sata. Na Obali Vojvode Stepe krš i pustoš. Zlata je užasnuta prizorom.
Mislim, koliko su istiniti filmovi o Med Meksu? Ustvari...Ma kolika glupost nam se činio, film u prvom svom sloju ima istinu, i operiše konkretnim stvarima.
"Zaista zrak sam samo"- Zlata citira Crnjanskog.
Ulazimo u mračan haustor. Laku noć džezeri."
***
Šta je meni Sarajevo
NGodina opasnog življenja
piše: Boris Dežulović
Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća - jebo snajper! - strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća
--------------------------------------------------------------------------------
orate znati da je za to doba - a riječ je o samom početku ljeta 1992. godine, grdom onom vremenu kad je i odlazak u Pakistan bio dobra ideja - to bio sasvim razuman i inteligentan plan: ući, dakle, u opkoljeno Sarajevo kroz - kanalizacijske cijevi. Operacija je isplanirana u čuvenoj Mirovoj trattoriji Stefanel, našem ratnom štabu, zasnovana na sasvim logičnoj pretpostavci da Butmir i Sokolović-Kolonija, odsječena predgrađa do kojih se moglo doći preko Igmana, imaju "kanalizacijsku vezu" sa Sarajevom.
Uostalom, to je bio jedini način koji nam je nakon cijele večeri i desetak boca vina mogao pasti na pamet - zračni most je, naime, bio otvoren samo stranim novinarima.
Kasnije te večeri - više u zoru, zapravo - nas trojica smo u mom tadašnjem podstanarskom stanu plan razradili do detalja, uključujući nekoliko kilometara špaga za slučaj da se izgubimo u kanalizacijskom labirintu, ražnjiće za štakore ukoliko se boravak unutra otegne i ružičastu Volkswagenovu "bubu" ako nas četnici uhvate. Zašto "bubu"? Duga je to priča, ispričat ću vam kasnije. Uostalom, Futy je već bio toliko pijan da je zaspao u mom krevetu, u starim, prljavim "adidaskama".
Mamurni smo oko podne dobauljali do redakcije, ali glavni urednik Slobodne Dalmacije, legendarni Joško Kulušić, nije imao razumijevanja za naš genijalni plan. Fotograf Maganja i ja ostali smo tako u Splitu, dok je Futy spakovao stvari i otišao - fakat, jebote! - s planom da kroz kanalizaciju uđe u Sarajevo. Popili smo kavu u buffetu Radost i pozdravili se. Tada sam zadnji put u životu vidio Futyja.
* * *
Imao sam već nekog iskustva s gradovima u okruženju - bio sam u Vukovaru, Dubrovniku i Mostaru - ali nije to iskustvo bilo od nikakve pomoći. Nije oko Sarajeva postojao nikakav, ni najuži koridor, nekakvo kukuruzište kao u Slavoniji, more kao u Dubrovniku ili barem dva metra ceste, pa makar na nišanu tenkova i snajpera, kao na ulazu u Mostar. Prošla su već gotovo tri mjeseca otkako je Sarajevo pod opsadom, i Maganju i mene više ništa nije zanimalo nego kako ući u taj grad. Frustrirani, svakodnevno smo u Mirovoj trattoriji put Sarajeva ispraćali reportere AP-a i Reutersa, New York Timesa i Le Mondea, Repubblice i BBC-a, šminkere s pancirkama, laptopima i posljednjom japanskom foto-tehnikom, koji su u Splitu presjedali na UNPROFOR-ove "herculese", satelitskim telefonima rezervirali sobe u "Holiday Innu" i Miru plaćali redakcijskim karticama. Naposljetku smo svakodnevnim moljakanjem slomili Kulušića i dopustio nam je da pokušamo.
Prvi pokušaj - preko Sokolović-Kolonije i Butmira - zapeo je na aerodromskoj pisti, odakle su tenkovi tukli Dobrinju i nije bilo šanse niti za noćni prelazak. One večeri kad su Danska i Njemačka igrale finale Europskog nogometnog prvenstva - sjećam se jer smo za danskog fotografa Jorgena cijeli dan tražili akumulator za televizor - na kraju smo, u polupijanu očaju, pitali čak i za kanalizaciju. Uz smijeh su nam objasnili da su tim predgrađima Srbi u Ilidži čak i kanalizaciju presjekli. Pitali smo, jasno, i za Futyja - morali su zapamtiti toga luđaka duge kose i neobičnog slovensko-srpsko-hrvatskog naglaska - ali njega tamo nitko nije vidio. Pamte, doduše, jednog Slovenca, novinara, koji se muvao tuda, ali taj se zvao Ivo Štandeker. Tada još nismo znali da je jedna od granata na Dobrinji, koje smo gledali s tavana u Butmiru, bila i njegova. Izdahnut će nekoliko sati kasnije, jer Srbi nisu dopustili njegov transport do koševske bolnice.
Drugi put smo pokušali dva tjedna kasnije, s druge strane, preko Kiseljaka. Za nas koji smo rat u Bosni i blokadu Sarajeva pratili preko televizije bio je to pravi šok: ne samo da smo u Sarajevo mogli bez problema, već smo na zadnjem punktu HVO-a dobili i pratnju srpske milicije s Ilidže, koja nas je - nakon pića s "braćom Hrvatima" - preko desetak barikada dovela do Stupa, predavši nas opet HVO-u. Tad smo prvi put - a prošla su samo tri mjeseca otkako je počeo rat u BiH - iz prve ruke čuli priče o zajedničkim operacijama protiv "balija" i razmjeni oružja, municije, nafte i hrane između Srba i Hrvata.
Još pod dojmom zajedničke rakije sa četnicima s Ilidže i haveoovcima iz Kiseljaka, našli smo se na Stupu - "samo pravo, samo pravo" - i odjednom je, iz općeg košmara, ispred nas izronio spaljeni kostur zgrade Oslobođenja. To je, dakle, to - pogledali smo se Maganja i ja: uspjeli smo! Urlali smo poput idiota deset minuta, polijevajući se pivom, praćeni pogledima Sarajlija koje nakon stotinu dana opsade zacijelo nije moglo iznenaditi mahnito deranje iz automobila, koliko možda njegova splitska registracija.
* * *
Taj vreli sarajevski srpanj nekako nas je nepovratno promijenio, i iz Sarajeva smo se vratili drukčiji. Kasnije je to Maganja objašnjavao tezom da smo u Sarajevo otišli kao novinari, a vratili se kao ljudska bića. Bilo je nešto u tome: u Sarajevo smo zaista išli vođeni profesionalno-avanturističkim izazovom da budemo prvi "domaći" novinari tamo. Ufurali smo se zaista u tu priču, odlazili na terene overdozirani adrenalinom, vozili planinskim makadamima automobile pune piva, trave i Stevie Ray Vaughana, i naučili sve one filmske fore s falsificiranjem dozvola, tajnim snimanjem u punoj vožnji, prepoznavanjem zvukova granata i skrivanjem filmova u mom konjskom repu: Futy nam je čak bio nabavio i injekcije morfija - to je kao bila nekakva fora među novinarima, za slučaj teškog ranjavanja - zajebavajući se da ne treba baš uvijek čekati da te pogodi granata i pričajući kako se jednom ubo morfijem, za primirja u Pakracu, iz čiste dosade. Kasnije smo čuli da je takvu injekciju sam sebi zabio i nesretni Ivo Štandeker, onoga dana kad smo iz Butmira čeznutljivo gledali obrise Aerodromskog Naselja, očajnički zavidjevši novinarima koji su tamo, preko puta.
Pamtim i kad se dogodila ta dramatična evolucija novinara u čovjeka. Drugog ili trećeg dana, na jednom od sarajevskih raskršća, Maganja je prišao nekolicini stranih novinara koji su poput lešinara čekali da snajper nekoga pogodi, i stao vikati na njih na svom perfektnom livanjskom, jer drugog jezika nije znao. Toga dana prestali smo trčati preko raskršća - jebo snajper! - strašno ponosni kad su nam prijatelji rekli da smo postali Sarajlije, jer novinari se, kažu, od Sarajlija razlikuju po tome što nose pancirke i trče preko raskršća. Od tada, bilo mi je gotovo neugodno predstavljati se novinarom: romantična slika ratnog reportera s injekcijom morfija u džepu raspala se upravo u Sarajevu.
Cijeloga tog boravka u Sarajevu nismo se, na primjer, nasmijali - a nije da je nedostajalo smijeha - kao onoga jutra u hotelu "Holiday Inn" kad smo pili kavu s kolegama "ratnim reporterima". U pancirkama i pod šljemovima, ta su arogantna i komična stvorenja s akreditacijama raznih si-en-enova i aj-ti-enova doručkovali svoje ham and eggse i najozbiljnije nas pitali idemo li i mi na Pale. Nismo iz prve shvatili, dok nam nisu pokazali pano na recepciji, neobično sličan onome u lobbyjima dalmatinskih hotela, s plakatima koji pozivaju na izlete na Kornate ili Mljet. Samo što je ovaj pozivao na Pale, s detaljnim programom - "polaskom autobusa UNPROFOR-a u 11,00 h, ručkom na Palama, razgovorom s visokim funkcionerima SDS-a i povratkom u 19 sati".
Tko zna jesu li ti šminkeri - Maganja me molio da ih pitam tko im pegla pancir-košulje - ikad shvatili zašto smo se onako luđački smijali. Kasnije smo ih pitali i jesu li možda vidjeli jednog dugokosog, opičenog fotografa koji se stalno smije - Futy ga zovu - ali nitko nije čuo za njega. Poslije se mislim: jebi ga, u kojemu su to svijetu ovi pit-bull terijeri sa zlatnim American karticama uopće mogli susresti našega Futyja?
U Split smo se jedva vratili: dani u stanu Zlaje Dizdarevića, danas ambasadora BiH u Hrvatskoj - eto, da i ja poznajem jednog ambasadora! - uz pite od riže i kavu od slanutka bili su naše najljepše ratno iskustvo, i najozbiljnije smo Maganja i ja razmišljali da ostanemo u Sarajevu. I da nisam tada s Predragom i Viktorom radio u Slobodnoj podlistak Feral Tribune, ne bih se ja ni vratio u Split: u Sarajevu je bilo bolje. Bilo je, zapravo, poštenije: i na Marijin-Dvoru, i na brdu Žuč, i na Vrbanja mostu, i oklopljenom Kulin-banu, u bjesomučnoj jurnjavi prema Dobrinji, ja sam - za razliku od Splita - uvijek znao odakle dolaze meci.
* * *
U Sarajevo smo otišli još jednom, pet mjeseci kasnije, u prosincu 1992. godine, ovoga puta preko Ilidže i Kasindolske ceste, sada već kao iskusni veterani rata u BiH. Pamtim Sarajevo koje je, za razliku od ljeta, već polako posustajalo i predavalo se ravnodušnosti i apatiji, poput osuđenika na smrt, onako kako se jedne noći predao Ensar Dželmanović, prva žrtva sarajevske ratne zime 1992. Ipak, bilo je još života u tom čudesnom gradu, a svakako više nego u onome iz kojega sam dolazio, a koji nije bio okružen topovima, snajperima i PAM-ovima.
Bilo je to moje posljednje ratno-reportersko iskustvo: kad smo uoči Božića naš iznajmljeni audi "dizelaš" parkirali među one avione- -spomenike na sarajevskom aerodromu i nekakvim čudesnim vezama našli mjesto u "herculesu" - jer se ni preko Stupa ni preko Ilidže više nije moglo - nisam još znao da će za mjesec-dva hadezeovska banda okupirati Slobodnu Dalmaciju, da ćemo Viktor, Predrag i ja opet biti na ulici, zapravo više u Mirovoj trattoriji, i da ću adrenalin prašnjavih i blatnjavih automobila s natpisom "PRESS" na vjetrobranu za koji mjesec zamijeniti adrenalinom Ferala i bitke koja nas je čekala u redakciji koja će pod opsadom biti duže od Sarajeva.
A nisam znao ni to da je baš nekako tih dana, dok smo kod Zlaje pili iz Splita prošvercanu crnu vecchiju i pjevali Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo… - tko zna, možda baš onoga dana kad sam tjerao Zlaju da potegne svoje veze u UNPROFOR-u i sazna što je bilo s Futyjem - među onom sedmoricom nesretnika koje su prozvali u zatvoru u Foči, bio i Alojz Krivograd, luckasti dugokosi fotoreporter kojega su svi u zatvoru zvali Futy, poznat po čudnom slovensko-srpsko-hrvatskom naglasku, glasnom smijehu i zajebanciji da će mu doma u Sloveniji zatvor biti uračunat kao beneficirani radni staž. Kad su mu vezivali ruke i trpali ga u kamion, Futy je, pričaju svjedoci, bio kratko ošišan, navodno zbog buha koje su se pojavile u zatvoru.
Kamion se zaustavio dvadesetak kilometara daleko od Foče. Sedmorica zatvorenika pred uperenim cijevima pješačila su šumom još neko vrijeme, dok nisu došli pred nekakvu jamu oko koje je tlo bilo prekriveno otpalim lišćem i čahurama metaka. Tu su, jebo im pas mater, ubili Futyja.
* * *
Mnogo godina kasnije, početkom 2001., Komisija za traženje nestalih osoba BiH dobit će anonimnu dojavu o masovnoj grobnici u jednoj jami kraj Foče. U lipnju iste godine grobnica je otkrivena u jami Piljak, dvadesetak kilometara daleko od Foče: među osamdesetak tijela, istražitelji Međunarodnog ureda za nestale osobe otkrit će i stare, istruljele "adidaske", iste "adidaske" u kojima je Futy zaspao u mome krevetu one pijane noći kad smo planirali proboj u Sarajevo.
I danas, dok pišem ove retke, točno vidim kockaste stolnjake Mirove trattorije, i čujem onaj nevjerojatan smijeh, tu je negdje, za našim stolom, pije pivo i brzo, nerazgovjetno priča kako se onoga ljeta 1992. godine muvao oko Mostara i onda odlučio ući u okruženo Goražde, i kako su na planini Grebak, u uskom koridoru pred Goraždem, četnici zarobili njega i vodiča, te ih odveli u zatvor u Foču. A onda ga mi zajebavamo da vjerojatno odatle i dolazi prezime Krivograd: umjesto kanalizacijom u Sarajevo, odlučio je otići u Goražde - naprosto je, eto, izabrao krivi grad. Pa se Futy dugo, dugo i glasno smije, onako zarazno kako samo on zna, sve dok više nitko ne može izdržati i dok se cijela Mirova trattorija ne počne tresti od razuzdana smijeha.
Osim, jasno, onoga stola u kutu. Ali u kojemu bi to uopće svijetu ti novinarski šminkeri s vizitkartama u srebrotisku mogli razumjeti našu zajebanciju? Tko bi mogao razumjeti nezaboravnog Alojza Krivograda Futyja, čudaka koji je one noći u Mirovoj trattoriji, kad smo se uz punjene paprike i crno vino ispovijedali jedan drugome, doslovce ovako opisao svoj životni san: nabaviti ružičastu "bubu" i hermetički je zatvoriti da se može ući samo kroz krov, potom je napuniti vodom i raznim ribama, pa sjesti u nju i voziti je s maskom i disalicom na licu. "Jebi ga, Futy, kakav ti je to životni san?", upitao ga je Predrag. Nije to, međutim, bio njegov san - objasnio nam je - već u takvoj vožnji susresti policajca i vidjeti mu lice. "Eto, to ti je moj životni san!"
I tko zna, jebi ga - pomislim koji put - da je Futy toga ljeta 1992. umjesto svog legendarnog, izrešetanog plavog "sunbeama" imao "bubu"… Ako ništa drugo, rekao bi on, vrijedilo bi vidjeti facu tom četniku: "Jebeš mater!"
***
Sarajevo- Geograf
Miljenko Jergović
«Svakog jutra, čim dođe na posao, snajperist koji vreba Ulicu kralja Tvrtka ugleda starca u crnom odijelu, s kravatom boje usirene krvi, kako na uzici vodi malog crnog psa, i baš svako jutro pomisli kako bi bilo loše da mu on bude prva žrtva. A nakon što ispali prve metke sjeti se opet njega i obeća si da će ubiti na povratku Prolaze dani, mjeseci i godine, mijenjaju se strijelci, ni jednom se ne puca u starca koji u sunčano jutro izvodi psa u šetnju, svaki poželi da ga ubije u povratku, no on se Ulicom kralja Tvrtka nikada ne vraća kući…..»
«Pavel Sokolovski je 1943 debelim crnim slovima uokvirio rijeć Varšava, a 1945 riječ Dresden. Mogu oni sagraditi nove gradove, govorio je tad, ali im moraju promijeniti imena….»
Gradove koji su širom Bosne nestajali u plamenu Pavel Sokolovski nije mogao uokviriti crnim jer nisu bile upisane na njegovim kartama. Bilo je upisano samo Sarajevo, no ono je živjelo dok god je profesor svakog jutra šetao svog malog crnog psa, mimo granata i snajperistova oka, vračajući se uvijek Kranjčevićevom ulicom. S kraljem Tvrtkom vedro u novi dan, govorio je, a s tužnim pjesnikom u svoj nespokoj. Jednog dana spaljene su sve stare zemljopisne karte čuvene gradske knjižnice. Pavelu Sokolovskom se stegnulo u grlu, kao da se zaklopila klopka za vukove koja je otvorena stajala od 1934 godine. Umjesto kravate boje usirene krvi svezao je crnu, uzeo tuš i dugo uokvirivao riječ Sarajevo..»
***
Bosanski lonac
Miljenko Jergović
"Elena je kao mlada i ambiciozna Zagrepčanka došla u Sarajevo izabravši studij kojeg među desetak sličnih nije bilo u njezinom gradu. U početku su je nervirali vozači tramvaja koji se, mimo stanice, zaustavljaju na Bašćaršiji da kupe burek, izluđivali su je ljudi koji preglasno govore i okrutno se šale, smetali su je prejaki i nepoznati mirisi, mladići koji pri prvom susretu ispričaju sav svoj život, a pri drugom su već na maršupičkumatrinu. No kako je to bio grad koji nije tražio da se mijenjaš i koji je podnosio čak i prezir, tako se i Elena mogla na njega naviknuti. Činjenica da tako različiti ljudi žive na jednom mjestu i da ih ta različitost ne opterećuje s vremenom je donijela užitak, zadovoljstvo koje svojom površnošću i neposrednošću podsjeća na čekaonicu kolodvora s kojeg vlakovi polaze u pakao i raj.»
***
Sarajevo za početnike
Osuđeni na beznađe
Otzren Kebo
U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...
Pripremni na nesreću
Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same.Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Peti februar 1994.
Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...
Ko puca?
Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....
Godine prolaze
Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...
Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.
Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....
***
Sarajevski duh
There are so many of Roger Richard's pictures of Sarajevo that stay on in the mind and refuse to leave, such as the image of Vedren Smajlovic ( pronounced, Smile-oh-vitch). Vedren was a cellist for the Orchestra of Sarajevo, who's brother was killed in the first of the massacres in may of 1992.
by: Elizabeth Anstead
piše: Vedrana Seksan
Trijumf volje
Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo, stvarno, bili bolji? Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt i fenomenalni tekstovi rahmetli Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 maraka, to dokazuju
--------------------------------------------------------------------------------
a me ubijete, ne sjećam se tačno koja je predstava bila u pitanju, ali se sjećam da sam tog šestog aprila jedno, brat-bratu, četiri sata imala viklere na glavi i birala odjeću za pozorište. Kad je ozbiljno zapucalo, moja mama je iz kreveta dobacila samo kako ona iz svoje kuće na sedmom spratu jedne tipične socijalističke zgrade "neće mrdnut", a ja sam bila u fazi konačnog glanca.
Kad nam je metak ušao kroz prozor i prošao kroz jastuk nekih pet centimetara od mjesta na kojem je ležala, završili smo u haustoru (treba li reći na čiju inicijativu?). Sve do osam sati sam se nadala. Čak promijenila cipele. Popravljala maskaru. U pola devet sam na stepenicama otvorila svoj prvi ratni pasijans. I tako...
Kada sam sistemom "ti si dobrovoljac" određena da pišem kako je Sarajevo pružilo duhovni otpor opsadi, što bi značilo pročitati nekih 1.460 Oslobođenja, plus sve primjerke svih drugih novina (srećom, malo ih je izlazilo), nisam imala pojma kako će putovanje kroz vrste papira, štampe, nagli gubitak ćiriličnih stranica paralelno sa povećanjem broja onih na kojima su od ljudi ostajale samo slike, zapravo biti putovanje kroz vrijeme. I to ono najgore moguće, patetično putovanje. Ono koje završi tekstom kojeg pišeš u "ja" formi. I zbog kojeg ti je uvijek neprijatno.
A počelo je ovako: "Generacija učenika II muške gimnazije koji su maturirali 1957. odlažu proslavu 35 godina mature za nekoliko dana, do konačnog oslobođenja našeg grada." Ovakav oglas u dnevnom listu Oslobođenje izašao je 27. juna. Prve ratne godine. Mjesec dana nakon što je granata pala u red za hljeb u ulici Vase Miskina. Gotovo mjesec dana od polijetanja posljednjeg aviona JAT-a sa sarajevskog aerodroma. Dvadesetak dana od prve zabilježene haustorske priredbe u ulici Danila Đokića 23. Sedamnaest dana nakon što je granata koja je pala na tri metra od kase u kojoj je čuvana, gotovo uništila Hagadu. Petnaestak dana nakon što je umjesto obaveznog TV programa izašla vijest kako Milošević daje ostavku. Deset dana nakon što je na naslovnoj strani najavljena deblokada za četiri dana.
I četiri godine prije nego što će se, ako su ostali živi i dosljedni svojoj odluci, moći sresti maturanti Druge gimnazije.
Drugog juna tog prvog ratnog ljeta, naslovom U svijet sa ljiljanima, promovisan je novi pasoš građana Bosne i Hercegovine. Koliko ćemo putovati po svijetu sa ljiljanima pokazalo se samo nekoliko dana kasnije, kada su izabranici novooformljenog Olimpijskog komiteta BiH krenuli na pripreme. I vratili se prije nego što su pošli. Nisu im dozvolile vlasti Srpske Republike BiH. Zaustavili su ih na prvoj barikadi (negdje kod aerodroma) i poslali kući. Bez obzira na sve molbe, zahtjeve i apele poslane svijetu i predstavnicima tog svijeta u vidu UNPROFOR vojnika, oficira i pomoćnog osoblja, Vlada Srpske Republike bila je jača. Olimpijcima je (barem se tada tako činilo) ostalo samo da pjevaju borbene.
A barem je borbenih bilo. Doduše, ne toliko koliko akreditacija, ali sasvim dovoljno da se pjeva danima. I da ih svi složno zapjevamo. Od 28. maja, kada je formiran štab estradnih, sportskih, teatarskih i filmskih radnika, pa do dana kada su zapjevali i olimpijci, snimljeno je i promovisano deset novih pjesama i spotova koji "veličaju našu borbu". Tako je 14. juna promovisana pjesma za koju je tekst telefonski izdiktirao vojvođanski prijatelj Sarajeva Đorđe Balašević i koja je poručivala kako će sve proći samo će Sarajeva biti.
Nakon samo tri mjeseca rata, svakom trezvenom čovjeku ovo bi bila sumnjiva konstatacija. Između ostalih stambenih zgrada i kuća, uništeni su zgrada Pošte, bivša Fabrika duhana, Orijentalni institut sa zbirkom rukopisa, zgrada Muzeja XIV ZOI... Svakom čovjeku koji nije bio u Sarajevu. U kojem je trezvenost tada, uza sve zalihe šminkerskih pića duginih boja iz barova mama i tata i ispaljenih komšija, bila i više nego upitna.
Pušili smo svi Dok su padale granate (a moja tetka javila kako je čula da zapravo one i nisu opasne koliko oni komadići koji lete kada granata eksplodira), u gradu, koji se odjednom skupio na veličinu otkuhane vunene čarape, bilo je sve manje ljudi i sve više ideja. Pokrenuta je inicijativa da se zaštiti kulturno-historijska baština. Počeli su prvi ratni Sarajevski dani poezije. Organizovana olimpijada u šahu u mjesnoj zajednici Alipašino Polje B faza, na koju se prijavilo 70 ekipa. Organizovano prvo ratno kulturno veče na kojem je violončelo svirao Vedran Smajlović, a poeziju Maka Dizdara, Tina Ujevića i Branka Miljkovića govorio Miki Trifunov. Usvojen je novi znak RTV BiH, čiji je dizajner bio Mile Srdanović iz Zenice, koji je svoj prijedlog poslao faksom.
I koji mi u Sarajevu nismo mogli vidjeti. Nestalo nam struje.
Dan prije nego nam je stigao prvi posjetilac iz inostranstva, a uz to još i predsjednik Francuske, uz izjave "Sarajlije su hrabri ljudi" i "Niko ne smije da krši ljudska prava", izvjesna Zvjezdana Bošković našla je geler u cigareti izvučenoj iz kutije plave Morave. Da je pušenje opasno za zdravlje obavijestili su nas i pripadnici MUP-a, koji su izdali sopćenje u kojem se kaže kako su cigarete na bh. tržištu zatrovane. Zatrovalo ih na Palama, pa pustilo da se prodaju u Sarajevu. Čime su zatrovane? Uz duhan instalirali opijum.
Mogućno je stoga da se Bob Geldof napušio Morave pa izašao sa prijedlogom da se, nekoliko dana nakon što je UNPROFOR uspješno oslobodio aerodrom, organizuje koncert na istom mjestu na kojem bi nastupile sve svjetske zvijezde rocka i popa, prodavale se karte, a prihod išao za obnovu Sarajeva. Možda su napušeni bili i fudbaleri BiH koji su u Skenderiji odigrali prvu ratnu utakmicu protiv najboljih nogometaša UNPROFOR-a i odrali ih od guzova rezultatom 25 naprema 5. Sumnje se povećavaju kada su u pitanju tadašnji entuzijasti u Ministarstvu kulture, koji su, samo deset dana nakon što je izgorjela Vijećnica, dogovorili njenu obnovu (oni, kao, sve plaćaju) i najavili da biblioteka uskoro počinje sa radom. Ili, kada je u pitanju tročlana komisija za koordinaciju obnavljanja porušenih olimpijskih objekata. Ili, Udruženje filmskih radnika, koje je za tu godinu planiralo snimanje tri igrana filma i 15 dokumentarnih.
Ljudi, ljeto je 1992. Šta vam je, tek je počelo?
Ama, pušili smo svi!
I to naročito naslove u novinama tipa Danas je dan odluke (12. august 1992), Deblokada teče po planu (1. septembar 1992) ili Deblokada sigurno prije zime (13. septembar 1992). Koliko je Milošević puta dao ostavku, bivao smijenjen ili pobudalio, suvišno je i pisati. Struje uporno nije bilo, voda se već donosila u kanisterima sa obaveznim imenom i prezimenom napisanim flomasterom, uvedena je hrana na tačkice, a Vedran Smajlović je odsvirao Albinonijev Adagio u ulici Vase Miskina, tačno u podne, kao dio svoje molbe svim muzičarima svijeta da toga dana, ma gdje bili, urade to isto.
Ghali umjesto Deda Mraza U ljeto 1992. zabilježeno je i prvo ratno vjenčanje. U ponedjeljak 29. juna, u uniformama TO vjenčala su se dva para. A Sarajevo se počelo vezivati uz riječ duh. I vrijeme se, umjesto na novu i staru eru, počelo mjeriti kao prijeratno i ratno.
Počinju prve predstave, izložbe, koncerti za borce i za civile, dječije priredbe, maskenbali u skloništima, upis prvačića i planovi za snimanje TV drama, koje se ne snimaju ni danas - deset godina kasnije. Igra se predstava Siroti, mali hrčki, za koju ne piše ko igra, ali piše da su u publici bili Zlatko Lagumdžija, Jusuf Pušina i Nikola Kovač. Novooformljeni teatar SARTR igra šestog septembra premijeru predstave Sklonište; studenti ASU, koja počinje sa radom, igraju dječiju predstavu Čika-Bajkine bajke; Vesela sveska slavi četrdesetogodišnjicu postojanja u podrumskim igraonicama; u galeriji Paleta izložba Arsenali zla, na kojoj su izloženi oni komadići što ubijaju i meci sakupljeni po gradu.
A grad postaje jedno dvadeset ulica sa raskrsnicama zagrađenim izgorjelim autobusima ili blokovima cementa na kojima piše Pink Floyd.
Nekoliko dana nakon što je Zlatan Saračević na stadionu u Barceloni ponio zastavu sa ljiljanima i tako poručio če(tni)kpointerima iz Srpske Republike da se smije najslađe onaj koji se nasmije zadnji, promovisan je i bh. novac. Za do tada već ustaljeno platežno sredstvo Sarajlija, njemačku marku, mijenjao se u omjeru 35.000 dinara za 100 maraka. Crni hljeb koštao je 800 dinara, kilogram šećera 2.000 dinara, Marlboro 8.800 dinara, a penzioneri su obaviješteni da će penzije biti isplaćene - ako bude para. Šta ima novo?
Izgorio je hotel Evropa, promovisan novi grb Grada Sarajeva, planirano snimanje filma po drami Sklonište, za koji bi bilo potrebno oko 400.000 maraka, a Juso Prelo u Oslobođenju vodi rat protiv krilatice sarajevski duh kolumnom u kojoj, između ostalog, piše: "Kad bi se u sličnoj situaciji našli građani Madrida ili Barcelone, ne bi im trebao čuveni sarajevski duh da pronađu vodu ili hranu, već bi počela borba za preživljavanje."
Sarajevski duh je ono što Prelo nije shvatio. A shvatio bi da je pročitao novinu za koju je pisao u naredna dva broja. Tako je 28. augusta javilo da je na jednom neboderu na Trgu Pere Kosorića okačena zastava slobode sa ljiljanima. Narednog dana neboder je zapaljen.
Došla nam je jesen.
U oktobru se na bh. tržištu pojavila kokakola. Petog novembra je Bill Clinton izabran za predsjednika SAD-a. Istog dana umrla je posljednja životinja u Pionirskoj dolini. U novembru je premijerno izveden mjuzikl Kosa u Kamernom teatru. U decembru je završeno emitovanje serije Vjetrovi rata u okviru noćnog programa TV BiH, raspisan je konkurs za Pjesmu Evrovizije, prvu predstavnicu BiH, i najavljeno da će nam za Novu godinu umjesto Djeda Mraza doći Boutros Boutros Ghali.
Sretnu Novu 1993. čestitao nam je predsjednik Alija Izetbegović porukom: "Sloboda je jedini izlaz."
Period užasne naivnosti zamijenio je period očaja. Shvatili smo da su četiri dana potrebna za deblokadu četiri dana nosilaca crnog pojasa. Jako duga.
U šporetu Blagojević Smederevo tog su januara naložene moje klizaljke, od kojih su ostali jedino noževi, i disko rolšule (tako smo ih zvali u doba kada nije bilo oneline skates), od kojih nije ostalo ništa, samo je užasno smrdjelo; u humanitarnoj pomoći stizalo je brašno, urijedili su lanč--paketi američke vojske, najavljena je premijera novog filma Emira Kusturice u Beogradu, a Oslobođenje je pisalo kako Radovan Karadžić prijeti atomskom bombom.
Sirove strasti U bazi stranih novinara, hotelu Holiday Inn, promovisana je nova bh. poštanska marka. Činjenica da je pošta iz grada izlazila samo i isključivo uz pomoć stanovnika tog hotela, Crvenog križa i Dobrotvora, i da marke apsolutno nisu trebale, nije značila ništa. Kao što nikome ništa nije značilo ni to što je RAI predložio Sarajevo za Nobelovu nagradu za mir. Nagradu za upornost definitivno je odnijela Sarajevska zima - najavljena i održana po planu.
Inela Nogić: Miss opkoljenog grada
U januaru je EZ dala agresoru rok 15 dana, iz vodovoda su nam obećavali vodu, iz Elektroprivrede struju, žiri za izbor pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu bio je zatrpan pjesmama, a Clinton je tražio da se ispita da li je Milošević zločinac. Počasne doktorate Univerziteta u Sarajevu dobili su Coushner i Levy. SARTR je na repertoaru imao čak tri predstave. Do toga dana održano je toliko izložbi da su i dnevne novine odustale od brojanja.
Tog je mjeseca promovisan prvi ratni animirani film Nedžada Begovića Provokacija čula, a dokumentarni film Let iznad Bosne Nedima Lončarevića i Nedima Džuherića prikazan je u Cannesu. Samo dan prije nego što su počeli mirovni pregovori u Ženevi.
Sa isključenim televizorima Sarajevo je postalo grad teatra. Predstave su se igrale pod svijećama, ali to nije smetalo nikome. Naročito ne publici. U Kamernom teatru Haris Pašović režirao je predstavu Grad, Narodno pozorište je uposlilo Sulejmana Kupusovića, koji je na scenu postavio Majku Ahmeda Muradbegovića, svi smo pjevali Sva bol svijeta je noćas u Bosni, ostajem da bolu prkosim…. A broj građana se tanjio.
Ivan Sokolov i Vesna Bašagić postali su prvi najbolji sportisti BiH. Oslobođenje je postalo list godine u svijetu. Održan je ratni rock koncert na kojem su svirali Amra Daca i Mr Amir, Mjesečari, Teška industrija, Kike i veliki cirkus... Sredinom februara otvoreno je prvo ratno kino na Otvorenoj sceni Obala. Prvi prikazani film bio je Terminator. Ali se definitivno tražila karta više za Sirove strasti sa Sharon Stone u glavnoj ulozi. Sve je zanimao odgovor na samo jedno pitanje - vidi li se stvarno ono?
Kao prvoaprilska šala te 1993. došlo je saopćenje sarajevske mljekare koja je najavljivala sladoled u situaciji kada smo mlijeko u prahu mijenjali za drva i cigare. Mijenjali, mijenjali, pa odustali i počeli uzgajati vlastite. Zabilježeno je tako da su podnesene 22 krivične prijave protiv uzgajivača koji su vodu sakupljenu na Pivari trošili na zalijevanje rijetke biljke smijuljice.
Joan, Susan, Annie U Sarajevo su počeli stizati stranci koji su nas voljeli, koji su tražili svojih pet minuta slave ili koji su željeli da nađu sebi mladu. Stigla nam je Joan Baez i dala izjavu za Dane: "Mislim da je muzika jako bitna za uzdizanje duha, što uostalom i predstavlja razlog mog dolaska ovdje. Jedan stih pjesme Bread and Roses kaže: 'Dajte nam kruha, ali dajte nam i ruže'. Svijet je poslao nešto kruha, ali ne živi se samo od toga. Muzika je potrebna duši i to je doista jedini razlog mog dolaska ovdje."
Susan Sontag je došla ponovo, ovoga puta da radi predstavu Čekajući Godota, a neki nesretni Amerikanac je naletio na tanak led i priženio Sarajku. Na Evroviziji je pobijedila Irska, Fazla je bio "sjajan" - šesnaesti, otvoren je prvi ratni vrtić i pokrenuta manifestacija Ljeto u Kamernom - jedna od rijetkih ratnih stvari koja se održala do danas.
U maju te godine dobili smo prvu Miss opkoljenog Sarajeva. Inela Nogić pronijela je natpis na kojem je pisalo "Ne dozvolite da nas ubiju" kada je već bilo jasno da će nas ubijati sve dok im bude ćeif. Mi smo čekali Godota. I dočekali premijeru koja se igrala u Pozorištu mladih.
U oktobru je održana izložba fotografija Annie Leibovitz Sarajevski portreti i otvoren je nevjerovatni i neponovljivi prvi Sarajevo Film Festival. Sjećat ćemo se svih filmova, jer smo ih gledali sve. Do kraja svijeta Wima Wendersa, Tri boje: plavo Kieslowskog, Ljubavnici sa Pont Neufa Leosa Caraxa, Howard's End Jamesa Ivoryja, ili Drakula Francisa Forda Coppole dali su nam na trenutak privid kako je sve u redu, ako ste dovoljno brzi da izbjegnete snajpere koji pucaju po raskršću kod Higijenskog. Kako se ništa ne dešava, kako nema problema, kako živimo u normalnom gradu.
Privid koji bi vrlo brzo nestajao kada bi čovjek gledao izložbe Milomira Kovačevića Strašnog, "Svjedoka postojanja", filmove koje je, kao nikad dotad (a ni poslije toga), radila producentska kuća SAGA, od kojih se jednostavno mora izdvojiti MGM (Man, God, Monster) Mirze Idrizovića, Ademira Kenovića i Pjera Žalice.
Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije više bilo ni klizaljki za naložiti. Bilo je samo sarajevskog duha napretek. I bljutavog piva iz Sarajevske pivare u kojem se utapalo novogodišnje slavlje.
Sretna Nova 1994. Juan Antonio Samaranch poručio je kako nismo sami, dok je u svojoj prvoj posjeti Sarajevu ruski diplomata Ćurkin izjavio kako je rat seksi. Počeli su da dolaze kao mahniti. Sarajevo je bilo najbolji trade mark na svijetu. Bila je to godina u kojoj nam ih je sviju bilo već dosta. U kojoj je pala prva granata na Markale. U kojoj je TRIO napravio razglednice koje su, uz metak sa početka ovog teksta, jedini suvenir koji sam sačuvala iz rata.
Petnaestog februara Alija Izetbegović je poručio: "Dolazi nam proljeće", a u martu su počeli saobraćati tramvaji.
I sve se to podvodilo pod krilatice sarajevski duh i duhovni otpor, koje su polako počele ispuhivati i do 1995. postale nešto sa čime smo se i mi počeli zezati. Potpuno sigurni da nikada neće stati.
Bilo bi nepristojno raditi ovaj tekst a ne spomenuti Sarajevski gudački kvartet, manekenke modne agencije Front, koje su se u Gaultierovim odijelima smrzavale na snimanju u sarajevskim ruševinama, rock bendove SCH, Big Daddy, Lezi Majmune!, Sikter, Moron Brothers, Grafiti, Don Guido&Misionari, Protest, Meantime, od kojih su samo neki preživjeli pridjev ratni, izložbe Affana Ramića ili Mehmeda Zaimovića, Obalu Art Centar, Šobu, časopise Fantom slobode i Life, Radio Zid, film Tvrtka Kulenovića Smrt u Sarajevu u proizvodnji Filmskog arhiva Oružanih snaga i RTV BiH, Muhameda Dželilovića, Nadrealiste, Mizaldo, Tifin koncert u Slozi ili Trokinog Djeda Mraza…
Jedne je prilike Nermin Tulić, sarajevski glumac i direktor Pozorišta mladih, izjavio kako mu nedostaje rat jer smo u ratu bili bolji ljudi. Da li smo bili bolji, ne znam. Bili smo, u svakom slučaju, kulturniji. Preko stotinu održanih izložbi, preko 40 premijera i deset obnovljenih predstava, medijski projekti tipa RatArt, fenomenalni tekstovi Karima Zaimovića o stripu, pa čak i Tennis magazin, u vremenu kada su se specijaliteti od riže i makarona po restoranima nudili za fantastičnih 50 DEM, to dokazuju.
P.S.
Klizaljke nisam kupila ni kada je obnovljena spaljena Zetra, nikada nisam spremala ispit u Vijećnici, ne vozim rolšue i više se ne uređujem za predstave (na koje sve rjeđe i odlazim). Jedina stvar koju ponekad radim (da izvini Visoki predstavnik i svi kojima bi to moglo zasmetati), kad čujem novu bosansku himnu, u nju uklopim riječi Jedna si jedina.
I o opsadi mislim kao o najboljem periodu života. Koncert u opkoljenom gradu
Dvadeset i sedmog novembra 1993, zajedno sa Ruždijom Metanovićem, Mladen Vojičić Tifa pravi prvi koncert u opkoljenom Sarajevu. "Prvi razlog je bio taj što su mi toliko smetale priče o donacijama iz dijaspore. Noć prije mog koncerta dobio sam informaciju da su neki ljudi, neću da im spominjem imena, sakupili 25.000 maraka i ta je lova poslana nama. Noć poslije toga mi smo imali limitirani koncert - znači,koncert koji je podrazumijevao 600 karata po cijeni od 20 maraka, i inkasirano je 12.000 maraka. Taj je novac podijeljen djeci."
Tifa se sjeća da je za realizaciju koncerta trebalo 300 litara nafte, u vrijeme kad je cijena nafte na crnom tržištu bila 30 maraka. Dobili su je od UNPROFOR-a: "Na tonskoj probi nam je nestalo nafte i ja sam krenuo da je isisam iz vozila i dobro se napio. Cijeli koncert sam pjevao tako pun nafte. I bilo mi je super. U tom trenutku, kad sam izašao na binu, zaboravio sam na sav jad i čemer koji nas je u tom trenutku okruživao. Bilo mi super, jer sam bio svjestan da radim pravu stvar. Bio sam sretan što postojim, mada nisam znao koliko trebam još da živim."
Tifu ćemo pamtiti i po pjesmi Ponesi zastavu, s početka rata, posvećenoj Draganu Vikiću, komandantu Specijalne jedinice MUP-a: "Ne mogu se tačno sjetiti kad je ta pjesma nastala. Znam da smo Dragan Pecikoza, Edo i Adi Mulahalilović i ja dobili termin u 'Kecu', koji je krenuo negdje oko četiri poslijepodne i trajao sve do pola sedam ujutro - tek tad sam imao priliku da je otpjevam. Naime, taj dan i tu noć smo neplanirano zadužili litar štoka. U tom trenutku ja nisam toliko bio svjestan patriotizma, koliko sam bio svjestan da pravim pravu stvar."
A da li bi danas uradio isto? "Mislim da bih, mada sam se sto puta pokajao, ali kao čovjek, u četiri zida."
--------------------------------------------------------------------------------
Kamerni teatar 55
Prvog ratnog proljeća, na mjesto direktora Kamernog teatra 55 postavljen je Gradimir Gojer. Ubrzo potom počinju se održavati subotnje teatarske molitve za mir, te drugi programi, nekada i po četiri na dan: poetske večeri, pozorišne predstave. U martu 1993, Gojer, u koprodukciji sa SARTR-om, režira predstavu Kako Musa dere jarca; autor Zlatko Topčić zadnje je dvije scene napisao u grbavičkom zatočeništvu, da bi ih prilikom razmjene prenio u cipeli. Sarajlije se iz tog perioda sjećaju i predstave Ljubovnici, koja je u ratnu svakodnevnicu uspjela unijeti bar malo radosti. Gojer priča: "Dobro se sjećam dana kada je ranjen Zlatko Lagumdžija, tada je tridesetak naših sugrađana ranjeno. Mi smo u 11 sati imali zakazanu predstavu Ljubovnici. Glumci su iz solidarnosti sa ranjenim sugrađanima došli do mene i rekli da možda ne bismo trebali igrati predstavu. Ja sam otišao, doveo glumce do vrata Kamernog teatra i pokazao im da je od ulaza do drugog kata sve bilo zakrčeno gledateljima. Rekao sam: ako hoćete ove ljude da vratimo, da idu pod granate neobavljena posla, onda nećemo igrati predstavu. Predstava je odigrana, a završni prizor, koji je neka vrsta kolektivne katarze, bio je sa suzama u očima i gledatelja i glumaca. Tu scenu neću nikad zaboraviti, završni song su glumci pjevali plačući."
--------------------------------------------------------------------------------
Sarajevski gudači
Profesor Dževad Šabanagić formirao je 1967. godine Gudački kvartet, koji se početkom aprila 1992. raspao, da bi ubrzo potom bio formiran novi, ratni. Gudački kvartet Kamernog teatra 55 - kako od 1994. glasi njegov naziv, održao je tokom hiljadu dana opsade Sarajeva 250 koncerata: "Da se agresija nije desila, mislim da ne bih ni znao kakva može biti glad za duhovnošću: bibliotekari su me informisali da nikada više knjiga nije pročitano kao što je to bilo u tom periodu, publika na koncertima je bila brojna - svaki koncert je bio ispunjen do posljednjeg mjesta", veli danas profesor Šabanagić. "Sjećam se dobro kad smo 1993. godine svirali u crkvi u Novom Sarajevu, na nekih -170C u otvorenom prostoru, dok je u crkvi bilo -200C. Poslije mise smo održali koncert, ljudi su sjedili u bundama, kaputima, i niko se nije pomakao s mjesta - tražili su bis, i to po nekoliko puta."
--------------------------------------------------------------------------------
Ratno kino Apollo
U februaru 1993. godine u Sarajevu je otvoreno prvo ratno kino Apollo, kao zajednički projekat Akademije scenskih umjetnosti, Obala Art Centra i magazina Dani. Almir Palata bio je direktor kina, dok je uređivanje programa dopalo najprije Srđana Vuletića i rahmetli Karima Zaimovića, a kasnije Milana Cvijanovića. Srijedom i subotom u 13 sati, publika je sa zadnje strane igrališta ulazila u Akademiju scenskih umjetnosti, izbjegavajući tako snajpere koji su vrebali na glavnoj ulici. Program je uvijek bio rasprodan, po cijeni od jedne marke ili jedne cigarete.
"U početku je to bio program koji smo uzimali iz kućnih videoteka ili videoteka koje nisu radile. Kasnije smo neke filmove nabavljali svana, strani novinari su ih donosili. U augustu 1993. godine je Senad Pećanin donio tada najveći hit našeg kina, film Sirove strasti, koji je bio prikazan 20-25 puta i uvijek je bio rasprodat sto posto", priča Almir Palata Prle. "Poslije je program već bio nešto drugačiji, filmovi su bili novi, prevedeni, imali smo svakog mjeseca jednu premijeru. U vrijeme kad niko nije imao struju u kući, kad je rat bio svuda oko nas, mi smo, i to zahvaljujući agregatu, gledali Terminatora, Nikitu…"
--------------------------------------------------------------------------------
Obala
Nesuđeno otvaranje Obala Art Centra u renoviranoj zgradi kina Sutjeska bilo je zakazano za 17. april 1992. godine - zgrada je, odmah po izbijanju rata, izgorjela. Izeta Građević ju je, zajedno sa Nusretom Pašićem, Sanjinom Jukićem, Petrom Waldeggom, Zoranom Bogdanovićem, Edinom Numankadićem, Radoslavom Tadićem, Antom Juričem i Mustafom Skopljakom, autorima jednog od najznačajnijih ratnih projekata, koji pod nazivom Svjedoci postojanja nastaje još u ljeto 1992, ipak oživjela, pretvorivši je u ratnu galeriju: "Kako se konflikt produbljavao, kako je život postajao sve strašniji i teži, to je ono što radimo postajalo važnije. Taj svoj projekat smo počeli doživljavati kao nešto mnogo više nego što jedan umjetnički projekat može da znači u životu jednog čovjeka, za nas je to bio način borbe, važnije od hljeba. U trenucima kad se pucalo, kad je to bila jedna od najopasnijih tačaka u gradu, mi smo tamo postavljali izložbe", prisjeća se Izeta Građević. Nakon reprize u Umjetničkoj galeriji BiH i učešća putem video-zapisa na 45. Biennalu u Veneciji, Svjedoci postojanja u februaru 1994. putuju u SAD, u The New York Kunsthalle, a zatim natrag u Evropu. U Obali se za to vrijeme nižu posjete i izložbe svjetskih umjetnika, kao što su Annie Leibovitz, Jean- -Christian Bourcart, Paul Lowe, Christian Boltanski...
Otvaranjem ratnih kina Apollo i Radnik, 1993. i 1994. godine, Obala se polako približava filmu. Apollo se tada okreće retrospektivama i programima kao što su Novi švedski film, Sedmica francuskog filma, Edinburgh Film Festival u Sarajevu, Locarno Film Festival.
"Iz toga je proistekla ideja da pokrenemo filmski festival, sa filmskim trakama, i da ćemo ga raditi bar osam dana", sjeća se Mirsad Purivatra, direktor SFF-a. "Reditelji Milčo Mančevski i Leos Carax došli su u Sarajevo preko Igmana, noseći svoje filmove, 40 kila teške trake. Ljudi su ponovo bili u prilici da vide normalno kino, ne na videotrakama, nego na pravome filmu. Tada smo rekli da ćemo, kako god da bude, pošto se sve to još uvijek odvijalo u ratna vremena, praviti ljetni festival, jer znali smo da će narod kad-tad poželjeti da se okuplja vani, da se rat mora završiti…"
--------------------------------------------------------------------------------
Sklonište
Prvi produkcijski projekat Sarajevskog ratnog teatra SARTR, izniklog potkraj aprila 1992. godine u Kabareu Pozorišta mladih, bila je predstava Sklonište Safeta Plakala i Dubravka Bibanovića. Sklonište je tokom prve dvije ratne godine odigrano stotinjak puta, a SARTR je publici često odlazio u gostovanje - primjerice, u blokiranu Dobrinju 1992. godine - pa je predstavu imalo priliku vidjeti bezmalo 20.000 ljudi. "Sarajlije su naprosto hrlile u teatar", veli danas Safet Plakalo, "ne osvrćući se na neprestana granatiranja i rizik da besplatan ulaz na kraju plate sopstvenom glavom. Zašto je to bilo tako, najbolje je objasnila jedna naša sugrađanka koja je u knjigu utisaka upisala: Hvala sarajevskim glumcima što su nam pomogli da ne poludimo. Jednostavno, mi smo se borili teatrom protiv neslobode i smrti."
--------------------------------------------------------------------------------
Affan
Affan Ramić još na početku agresije napušta atelje na Grbavici i u njemu tri stotine slika, nakon čega na drugoj obali Miljacke dane provodi u iščekivanju povratka: "Dok nisam shvatio da mi tako, čekajući nekog mirnog Godota, prolaze dani, a da u meni kao i u svakom umjetniku postoji imperativ za stvaranjem, čak i u takvom vremenu. Sve mi je ostalo u ateljeu, pa sam tragao za materijalom, nešto sam posudio, nešto zamijenio, pa kupovao materijale, otpatke, nagoretine, izgoretine i pravio od toga kolaže, aplikacije. Sjećam se kad sam pripremao svoju prvu samostalnu izložbu u ratu, krajem decembra 1992. godine. Tada sam, da bih posjetiocima pomogao da vide porijeklo tih destrukcija na mojim slikama, došao na ideju da tamo gdje padne granata, idem da skupljam nešto od čega bih mogao praviti neku vrstu instalacije. Rečeno mi je da je u Strossmayerovoj na neku petospratnicu pala granata, i ja odem i vidim jedan radijator koji se pretvorio u harfu od granate, od toplote, pa zamolim jednog prijatelja koji stanuje blizu da mi pomogne. Nosimo nas dvojica taj radijator Strossmayerovom, skoro jedna polovina je izgorjela, istopljena, savijena - ja sam odmah shvatio da može vrlo dobro doći na jednoj centralnoj poziciji u Muzeju savremene umjetnosti - i sretne nas jedan sredovječni, ozbiljan gospodin i pita: 'Šta će vam taj radijator?', a ja se šalim, kako da mu objasnim svoju namjeru, znam da mi neće povjerovati, pa velim: 'Radijator? Možda će doći jednom grijanje, pa da ga mogu upotrijebiti', a on gleda, klima glavom i kaže: 'Pa vidite da je sav istopljen i savijen od temperature', a ja na to: 'Pa šta ja znam - možda neće moći, a možda će moći, pa ja uzimam da se nađe za svaki slučaj'."
--------------------------------------------------------------------------------
Tvrđava
Direktor Drame i v.d. upravnika sarajevskog Narodnog pozorišta u periodu od decembra 1993. do jula 1995. godine, Tahir Nikšić, spasio je kuću od propasti: u situaciji apsolutnog nedostatka bakra uspio je zakrpiti 125 m2 krova, kroz koji se kiša, padajući direktno na 148 reflektora postavljenih na sceni, spuštala u suteren Narodnog pozorišta, namjenjujući mu tako ili potop ili požar. Personalno osiromašena kuća, čiji je dramski ansambl brojao tek sedam-osam glumaca, publici je samo tokom 1994. ipak ponudila osam premijera i balet, kao i stare izvedbe Hasanaginice i Majke. No, i publika i glumci najbolje pamte prvu reprizu Selimovićeve Tvrđave, remakea Nikšićeve mostarske postave:
"Deset minuta do dvanaest, u pozorištu je 150 ljudi, 150 je sigurno u prilasku, ja igram glavnu ulogu, režirao sam komad, umjetnički sam direktor, upravnik pozorišta, u kostimu, kad - prva, druga, na tri smo navikli, a kad je četvrta pala, ja sam se ukočio. Onda je pala i peta i sad je pitanje bilo samo je li iko živ. Prvog sam vidio doktora Bakira Nakaša kako je izletio iz pozorišta. Zadnji sam ja izletio. Na platou nigdje nikog - ni povrijeđenog, ni ogrebanog, vile su nas pronosale. Zamislite koja je to odgovornost moja bila. A kako su saznali, tačno tempirano, kao: Kome vi Tvrđavu?!"
--------------------------------------------------------------------------------
Pozdrav iz Sarajeva
Prvi štampani plakati u ratnom Sarajevu, na kojima Juka unclesamovski poziva na odbranu grada, samo su dio bogatog opusa Dalide i Bojana Hadžihalilovića, članova dizajnerske grupe Trio, za vrijeme opsade.
Slijede brojni projekti: za Teritorijalnu odbranu, serija plakata Sjećaš li se Sarajeva?, prva obilježja i uniforme pripadnika MUP-a, Dani, prvi Avaz, Slobodna Bosna, Fantom slobode, Tennis magazin, Cocktail, brojne knjige, prvi znak za Željeznicu BiH...
Svjetsku slavu Trio je stekao godine 1994. Zahvaljujući ne samo kvalitetu već i činjenici da je 40 rukom urađenih plakata odštampano i u formi razglednica, njihova izložba Pozdrav iz Sarajeva posjetit će galerije evropskih gradova i naći se na stranicama brojnih svjetskih magazina. "Bila su to čudna vremena, kada na bilo kakav zahtjev nikada nismo govorili ne ili nemamo vremena", priča Bojan. "Imali smo dva stara kompjutera i jedan printer, pa smo kao ekipa trčali za strujom i smještali se s jednog mjesta u gradu na drugo, gdje smo se mogli uštekati u struju i raditi. U to vrijeme nikad nismo vidjeli niti novca niti bonova, nego smo jednostavno radili za ono što nam je bilo potrebno za preživljavanje."
--------------------------------------------------------------------------------
Troka
I deset godina poslije, današnji tinejdžeri sjećaju se Mladena Jeličića Troke: radio je na Dječijoj televiziji, u TV školi, učio djecu čitati i pisati, te se bavio posttraumatskim tretmanom djece putem igra-terapije. Tokom rata je odigrao više od 960 predstava (Troka i vi, Glumimo bajku..), uglavnom posjećujući mjesta na kojima su se djeca okupljala, tako da je i broj male publike varirao: od pet do stotinjak.
Vjerovatno najveću radost u danima opsade, po mnogima najbolji Djeda Mraz bivše Jugoslavije, mališanima je priredio 1992. i 1993. godine, kada je, obučen u crveno-bijelo odijelo, u blizini Narodnog pozorišta dijelio paketiće - igračke svoje kćerke i sestrića: "Jednostavno, ja u periodu oko Nove godine imam potrebu da igram predstave djeci, to je kao uslovni refleks - neko pritisne zvono, a ti obučeš kostim i žuriš da dijeliš paketiće. I dok sam davao neke kćerkine lutke, imao sam jedno jako teško osjećanje; radost je bila vidjeti sjaj u očima djeteta, a meni se odvajao komad neke uspomene - postoje stvari za koje se čovjek jednostavno veže i imaju stravično značenje kao uspomene.
Ali to je bilo čudo: u tom trenutku, da si njihovim roditeljima dao kartu za izlazak iz grada ili da si im dao vreću od 50 kg brašna i 20 kg mlijeka u prahu, ja mislim da bi uzeli ovo, jer se apsolutno ništa nije moglo mjeriti sa tim osmijehom, tim sjajem u očima te djece."
--------------------------------------------------------------------------------
Studenti u ratu
Ejla Bavčić pripada prvoj ratnoj generaciji studenata glume, iz klase Admira Glamočaka 1993. godine. Osim što su se predstavili svojim Sarajevskim skicama, završnim ispitom s druge godine, mladi su glumci bili angažirani u svim pozorišnim kućama Sarajeva. Ejla se danas prisjeća svojih studentskih dana: "Kad čovjek nešto stvarno voli, u tome ga ne može spriječiti ni rat, a kad je on došao, ja sam samo čekala da objave audiciju. Kada smo došli na Akademiju, nikoga nismo zatekli, bili smo sami godinu dana, gore na zadnjem spratu, gdje su glumačke prostorije. Tu je bilo miševa, paučine, metaka.. mi smo bukvalno pustili neki novi vazduh u taj prostor. Nije bilo struje, radili smo pod svijećama, ja sam donosila skoro svako veče jednog miša u torbi; za vrijeme granatiranja bježali smo sa trećeg sprata, brzinom svjetlosti, dolje u podrum, u onim crnim suknjama i trikoima. Ali, koliko god je bio težak period, nevjerovatno težak, meni je, s druge strane, bilo lijepo, radila sam ono što sam voljela, mi smo se družili i trudili da zaboravimo gdje se nalazimo. Nas pet-šest cura motale smo jednu cigaru, jele sve skupa, pile prljavu vodu iz iste čaše…"
--------------------------------------------------------------------------------
Sikter
Enes Zlatar Bure, pjevač grupe Sikter, danas se sjeća: "U ratu smo sa drugim bendovima svirali u Klubu Obala; Žile i Adis su se trudili da nabave benzina za agregat, da ima struje i da se može svaku noć svirati, da bude ljudima dobro: vani su granate i snajperi realnost, a onda uđeš u neki klub, i to je nadrealan momenat, kao da si bilo gdje u Parizu, Amsterdamu..."
Onda je u ljeto 1994. došla ekipa MTV-a, koja je snimila i emitovala zajednički koncert bendova SCH, Lezi Majmune!, Moron Brothers i Siktera. "U martu 1995. odlučili smo snimiti spot sa Harisom Pašovićem i dvojicom naših prijatelja kamermana, Niallom McCormickom i Christianom Bushillom, za pjesmu Pain in Brain, koja je izražavala sve one emocije sakupljene u ratu. U aprilu smo otišli u London i smontirali taj spot - odnijeli ga na MTV, oni su napravili jedan intervju s nama, uzeli spot i vrtjeli ga nekoliko mjeseci. Kad sam ga prvi put vidio, bilo mi je smiješno: puštali su ga samo poslije 22 sata, jer je, kao, "strašljiv" za djecu, iako u njemu nema ništa; kad gledaš spotove Sepulture, naprimjer, sa kilometrima krvi, to nije strašljivo, a kad vidiš porušene zgrade, po noći, u Sarajevu, to je strašno, jer je to dokumentarno, stvarno, dok je ono njihovo samo fol."
***
|
